3 savjeta Dopisnika iz centra

Prvi od tri veoma praktična savjeta koja ću vam u ovoj priči ponuditi za snalaženje po gradu i za stjecanje ljepšeg dojma o istome, svakako je onaj koji će vas uputio u prekrasni svijet onih oku ugodnih djelatnica iz užeg gradskog središta koje svoju mladost, umjesto po jahtama na Azurnoj obali gdje bi im što se izgleda tiče svakako moglo biti mjesto, provode po ugostiteljskim objektima, trgovinama, trafikama ili štandovima s kobasicama pa ih lokalni dripac – baš kao u pjesmi Zabranjenog pušenja – može upitati; lutko, pošto je pašteta…? Ili, štogod već prodaju, a današnji dripci pitaju…

Tako je, na primjer, informacija zlata vrijedna da otkako su u ‘Jazz.ba Chevap-u’, jedno kratko vrijeme najboljoj čevabdžinici u gradu, zaposlili novu, prekrasno mladu konobaricu zanosnog osmijeha, domaća tufahija – koja se u tom restoranu također nalazi u ponudi – izgubila je svoj dosadašnji status nećeg najslađeg u Varšavskoj. A slično je, reći će vam svaki malo bolji poznavatelj prilika, bilo i u Teslinoj dok je u slastičarskom dijelu ‘Good Fooda’, tamo malo sa strane, privlačna Tea Mamut pripravljala pudinge koji, iako veoma ukusni, nikad nisu mogli nadmašiti njezino slatko boticcelijevsko lice. Nažalost, taj projekt je propao i ona ih tamo – iako se idalje tako navodi – više ne pripravlja. A, ista sudbina je, eto, zadesila i ‘Jazz.ba chevap’.

Isto tako propao je i Dallas records dućan u Bogovićevoj, a u koji se, bezbeli, zalazilo samo zbog atraktivne i zaigrane plavuše koja je tamo, kao po nekoj kazni, svoje dane kratila među vjerojatno najgorim mogućim glazbenim izborom još otkako je Thompson izdao best of album.

Kasnije se ista ta djevojka pojavila na naslovnici magazina Klik, ali i on je, eto, propao…

Nadalje, ovom prilikom bih spomenuo još i zaposlenicu ‘Orient Expressa’ s glasom tako ugodnim da bi ga svaki vozač zaželio u svojoj navigaciji, simpatičnu pripravnicu iz odvjetničkog ureda u Đorđićevoj, te njenu simpatičnu principalku, ali i onu prodavačicu iz nešto udaljenijeg kioska u Gajevoj, a u koji, unatoč tome što postoji i jedan meni bliži, ipak idem. Naime, umjesto iz smežurane ruke starije gospođe koja radi u tom bližem, novinu je, složit će te se, ipak mnogo ugodnije preuzeti iz male ručice jedva pa punoljetne prodavačice tog malo udaljenijeg kioska na uglu Gajeve i Tesline…

‘Tako mala ruka’, pomislio sam dok sam je gledao kako broji novac, ‘a tako puno u nju stane!’

Nakon nekoliko minuta što sam o tome maštao, ljubazna trafikantica me pogledom upitala da li možda još nešto želim, a ja sam, želeći ispasti što veći frajer, uzeo i pljuge.

‘York’, kažem uzimajući pauzu kao James Bond između imena i prezimena, pa nastavljam, ‘meko pakiranje!’

Po njezinom pogledu vidim da i nisam ostavio baš neki dojam, a zbog toga joj, bezbeli, ne ostavljam ni bakšiš.

‘Ti si jedna obična muška svinja!’, kaže mi na to prijateljica za vrijeme jedne kave, a ja ne samo da je ne uzimam za ozbiljno, niti bilo što mi ona kaže, već ju ni ne čujem jer sam svu svoju pažnju preusmjerio na elegantne kretnje mlade konobarice Antonije u ‘Maraskinu’ zbog koje sam, uostalom, tu i odlučio sjesti.

A isto bih, naravno, preporučio i vama, da kojim slučajem i on do sad nije propao.

Drugi i pretposljednji savjet koji ću vam dati, nakon što sam vam maloprije skrenuo pozornost na ove skrivene ljepote grada Zagreba koje bi pod hitno trebalo uvrstiti i u turističke obilaske grada, zapravo je više upozorenje za sve one koji ne žive u centru grada – kao recimo ja – a koji osim što si ne žele narušiti fizičko zdravlje, ne žele se ni bespotrebno blamirati. Stoga vas molim da pozorno čitate narednih nekoliko redova kako ovu veliku istinu, jednog dana, ne bi morali osjetiti na vlastitoj koži. I to – doslovno!

Dakle, vrata na ulazu u legendarni ‘Bulldog’ su automatska i funkcioniraju po principu polupropusne membrane, propuštajući izgleda samo stanovnike prve parkirne zone kojima je to prirodno okruženje, pa su na njih i navikli, dok će vas ‘Ostale’ – kada onako turistički navratite u centar da pojedu kobasicu i obiđete H und M – stisnuti k’o limun dok ulazite, a nokautirati k’o Gonzaga Mirka Filipovića dok izlazite. Sve će to naravno biti popraćeno radoznalim pogledima onih koji već sjede unutra na toplom i sigurnom, te zlorado iščekuju novu žrtvu (Štern i ekipa).

Stoga, ako novi vlasnik ‘Bulldoga’ i nekadašnji nogometaš, pa onda i trener – Zvonimir Soldo – ne misli ovaj kultni kafić voditi bolje no što je onu jednu polusezonu vodio Koeln, pa se ne sjeti promijeniti zasigurno najgluplja vrata u gradu, imajte na umu da što brže uđete ne zadržavajući se predugo na ulazu, a prilikom izlaska stanite barem pola metra od vrata i čekajte da se otvore. Iako, nota bene, manja je sramota dobiti udarac na odlasku i ne osvrnuti se, nego biti zgnječen na ulasku, a onda sjesti među ljude koji se i dalje smiju na vaš račun… (Opet Štern i ekipa)

Sada vam se to možda i ne čini ko prevelik problem, no kada prvi put na piće pozovete ljupku susjedu s drugog kata, a ona predloži ‘Bulldog’ u koji vi ni ne znate ući a da vam ne prokrvari nos, shvatiti će te na što sam vas upozoravao.

I da, skoro sam zaboravio na treći, posljednji i moguće najvažniji savjet; u ‘Charliju’, Gajeva 4, gdje ja – Dopisnik iz centra – svakodnevno sjedim s mnogim od ovih u prvom dijelu priče spomenutih ljepotica, nema takvih problema s vratima kao u Bulldogu pa nekad slobodno navratite i platite piće.

Uvijek je, naime, bolje da se na vaš račun pije, nego smije…