Mali eksces u centru grada. U glavnoj ulozi bio je naš poznati glumac i redatelj

Usprkos tome što biciklisti sami sebe smatraju više kul, urbanijim, kulturnijim, osvještenijim i pametnijim od svih ostalih sudionika u prometu, ali i društvu općenito, istina je, jebatga, često drugačija.

Osim što voze k’o manijaci po pješačkim zonama, pri tome dovodeći u opasnost sve pješake, nisu ni upoznati s nekim elementarnim prometnim propisima. Učestalo voze u zabranjenom smjeru, malo su na pločniku, malo na cesti, a malo i vama po cipeli… Ponašaju se kao da su podvojena ličnost. Ponekada su auto pa voze po cesti, a nekada – kada im to više odgovara – onda su pješak i koriste pločnik. O ozljedama kojima mogu podleći stariji građani i djeca prilikom naleta neke konjine od sto kilograma koja bezglavo juri pješačkim zonama ne bi li dostavila neku pizzu, hamburger ili pržene lignje, pisao sam već ranije povodom rođendana Grada Zagreba. Pretječu, nadalje, s desne strane, ne silaze s bicikla na pješačkom prijelazu i po svemu tome su, zapravo, najnekulturniji sudionici u prometu.

O tome, evo, svjedoči i nedavni događaj iz centra grada kojemu sam tijekom jedne svoje šetnje prisustvovao, a u kojem je glavnu ulogu imao naš proslavljeni glumac i redatelj; Dejan Aćimović.

Ova uloga mu, sasvim sigurno, ni po čemu nije bila draga jer je zahvaljujući krajnjem bezobrazluku dvoje biciklista, a s kakvima se svatko od nas svakodnevno susreće po uskim gradskim pločnicima, skoro postao žrtva.

Elem, dan je bio iznimno lijep, jedan od onih sunčanih prije zahlađenja koje je uslijedili krajem proteklog tjedna, pa je glavni lik ove naše priče, ranije spomenuti glumac čije bi sve filmove bilo veoma teško nabrojati, odlučio malo protegnuti noge te sa svojim djetetom popiti piće i prelistati novine u jednom od onih kafića u Petrinjskoj ulici, onom na križanju sa Đorđićevom kod one legendarne, male voćarne. Tih dana novine još uvijek nisu toliko pisale o Mostovom bezglavom zujanju, divljanju pojedinih zastupnika u Saboru i Boži Petrovu koji je još donedavno tvrdio da mu nije stalo do fotelje, a onda je odbijao napustiti onu predsjednika Sabora čak i kada bi trebao ići na WC jer je znao da bi iste sekunde na dnevni red došla točka njegove smjene (sve teme koje će ubrzo puniti naslovnice dnevnih tiskovina), pa je Aćimović mislio da će taj njegov popodnevni izlazak iz obližnjeg stana proći bez većih uzbuđivanja.

Međutim, kako će vrlo brzo shvatiti, niti jedan odlazak u centar grada, bez obzira koliko opušteno bio zamišljen, ne nudi tu vrstu garancije…

Taman je pošao da srkne kavu kada je dvoje od onih ranije spomenutih kulera na dva kotača s ogromnom brzinom projurilo na samo jedan milimetar od njegova djeteta koje je u tom trenutku mirno ležalo u dječjim kolicima.

Kolica su se od strujanja zraka uzrokovanog brzinom tih bezobzirnih ‘sportaša’ zanjihala, Aćimoviću je, učinilo mi se, na trenutak stalo srce, a oni su ni malo se ne obazirući na to odjurili dalje kao da je sve u najboljem redu.

Sav u šoku i nevjerici, jedan od naših najboljih glumaca i veliki prijatelj Erica Cantone, ustao je sa svog mjesta i zagalamio za njima da, citiram, nisu normalni, te ih upitao kako mogu tako juriti.

‘Skoro ste mi dijete udarili!’, zavapio je za njima.

U ovom trenutku priče veoma je važno za napomenuti da unatoč tome što bi to u takvom trenutku visoke napetosti bilo sasvim razumljivo, pa čak i očekivano, a vjerojatno i opravdano, taj dobitnik Zlatne arene u Puli nije koristio niti jednu prostu riječ.

To dvoje biciklista, od kojih je jedno bilo žensko, a drugo, valjda, muško, na sigurnoj udaljenosti od nekih pedesetak metara ipak se zaustavilo, okrenuli se i, vidjevši da neki ćelavi mrmot u Interovoj trenerci za njima galami iz kafića, ne znajući da je to zapravo jedan od naših vodećih djelatnika u kulturi, a što, nota bene, mnogo govori o njihovoj kulturi, odgovaraju mu da je, eto, seljačina i primitivac.

‘Kaj hoćeš seljačino?!’, uzvraća mu taj muškarac sa sicem među nogama i onim žutim trakicama na nogavicama koje služe tome da mu se ne uprljaju hlače.

Aćimović im je ponovio da su mu skoro pokupili dijete sa svojom neopreznom vožnjom, a oni su njemu ponovili da je seljačina, i dalje ne shvaćajući o kome je riječ te misleći valjda da je riječ o nekom kafanskom čovjeku, kladioničaru ili šatorašu iz Savske. A, što također mnogo govori o njihovoj kulturi. Pogotovo onoj općoj…

‘Ma pusti primitivca!’, kaže djevojka ne bi li umirila svoga znojavog okretača pedala, a on to rado prihvati jer se cijelo vrijeme pribojavao da se ta udaljenost među njima ne bi smanjila pa našem proslavljenom glumcu, ali i inače jednoj od većih gradskih faca, kaže da, citiram: ‘odjebe’ i prebaci u veću brzinu. Za njima je ostao samo oblak prašine te začuđeni Aćimović koji je nedavno za novine izjavio da je naše društvo toliko primitivno da više ni ne može nazadovati, a ovaj nemili događaj iz užeg gradskog središta samo je potvrdio tu njegovu poražavajuću tezu.

Iz kafića je u tom trenutku izašao njegov frend, poznati zagrebački odvjetnik koji nažalost više nije među nama, a koji ga je pokušao malo primiriti.

Aćimović ga je pitao je li vidio što se upravo dogodilo, te što bi on učinio u istoj toj situaciji i na njegovom mjestu, a ovaj mu je potvrdio da bi, bez ikakve sumnje, postupio isto kao i on.

‘Ne može se tu ništa učiniti!’, rekao je i provjerio je li sve u redu s njegovim klincem koji se malo uznemirio uslijed cijele te graje koja se iznenada stvorila oko njega.

Promatrajući sve to sa strane, iz obližnje voćarne u kojoj sam kupovao mandarine, svakako sam bio na Aćimovićevoj strani. Ovakvo ponašanje tih kvazi osviještenih sudionika u prometu, a s kojim sam se i sam često susretao, posljednji put u Ilici kada me jedan takav skoro pregazio vozeći u zabranjenom smjeru, smatram nečuvenim bezobrazlukom i zalažem se za strože kažnjavanje istih.

U cijeloj toj priči, međutim, veselila me je jedna činjenica, a koja u ovakvim incidentnim situacijama najbolje dođe do izražaja. Pravda je, naime, zadovoljena time što su ovi biciklisti, a koji su jednog od naših najpoznatijih glumaca čiji je doprinos našoj kulturi nemjerljiv, nazvali seljačinom i primitivcem, zapravo s tim svojim iskazanim neznanjem i ignorancijom – možda još i više nego divljačkom vožnjom i prostačkim rječnikom – pokazali da su upravo oni te ‘seljačine’ i ‘primitivci’ kojima učestalo nazivaju sve one koji im s punim pravom prigovore na načinu vožnje.

Niti su, eto, više kul, urbaniji, kulturniji, osvješteniji, ni pametniji od svih ostalih sudionika u prometu, ali i društvu općenito, a kako sami sebe, sasvim pogrešno, smatraju.

Dejan Aćimović poslužio je kao dokaz za to!

Ogulio sam potom svoju tek kupljenu mandarinu i, sretan što nije došlo do nikakvog drugog sudara osim ovog kultura, nastavio svoju po život opasnu šetnju pješačkim zonama u centru grada.