Golub je ptica koju su, ako je vjerovati prije svega navodima iz enciklopedije Britanika, a zatim i meni, Dopisniku iz centra da sam konzultirao istu, Egipćani i Sumerani pripitomili još prije više od tri tisuće godina i koju su štovali kao svetu.
Osim njih, štovali su je Egipćani i Sumerani kao glasnika bogova, pa su golubove čak i mumificirali te stavljali u grobnice kako bi faraonu poslužili kao glasnici prilikom putovanja u nebo. Pa ipak, bez obzira na sve navedeno, iz nekog neukog i priprostog razloga, tu pticu danas svi preziru i vrijeđaju.
‘Leteći štakor!’, reći će slučajni prolaznik Cvjetnim trgom hodajući od H und M-a do onog debelog kokičara, pritom zamahujući nogom da ga opali po malom, nabijenom tijelu. (Goluba, naravno, a ne kokičara…)
Pritom taj slučajni prolaznik neće ni na sekundu razmislio o toj, zapravo, šmekerskoj ptičurini koja umjesto udarca u trup, zaslužuje naše najveće moguće poštovanje.
—
Elem, osim što golub uglavnom naseljava urbane sredine i poštena je gradska ptica koja se spretno, poput nekog šanera, kreće po užem centru svakog svjetskog grada, a ne k’o neki ljakse samo po šumama i prirodama, te osim što kulira do zadnjeg trenutka prije no što će izbjeći nalet vaše automobilske gume – kljucajući pri tom još u zadnji čas nešto s poda – to je i jedna od rijetkih ptica koja za vrijeme zime ne odleti k´o neka zimogrozna pičkica na jug…
Umjesto u Africi, golub k’o prava gradska raja preko zime ostane u gradu i, kao i svi ostali njegovi sugrađani, prigovara zimskim službama te se bori protiv hladnoće i snijega.
Slobodno recite da sam lud, ali ja to cijenim!
Osim toga, naveo bih još i hvale vrijedan poduzetnički duh te male ptice zbijene građe, kratkog vrata i uskog nosa, a koji se najbolje ocrtava u tome što za razliku od ostalih ptica, a koje, nažalost, uživaju mnogo veći ugled i popularnost, on proizvodi i vlastito mlijeko. Golublje mlijeko, za razliku od ostalih na koje nailazimo na tržištu, ima vrlo visoke nutritivne vrijednosti pa roditelji njime hrane svoje mlade, a što je – barem u ovo vrijeme ekonomske krize – itekako bitno!
A bitno je i, barem za njihove brakove, da su golubovi monogamna vrsta…
Nema kod njih previše švrljanja kao kod, recimo, roda, a koje ljudi ne samo da više cijene i da ih ne šutaju nogom po cesti, već im i dižu spomenike te pišu hvalospjeve. Tako se na primjer, sjetiti će te se, od onoga Klepetana i njegovog imidža nepopravljivog romantika koji samo što svoju životnu družicu ne odvede na operu u Veronu, toliko su mu, eto, razni PR-ovci uglancali imidž, jedno vrijeme teško moglo živjeti.
Istina, Klepetan se svake godine vrati toj svojoj Malenoj, a o kojoj bi vam, bezbeli, ovdje isto mogao svašta reći, ali gdje je bio i, šta je Klepetan preko zime u tim toplijim krajevima radio – e, to nitko ne zna!
S druge pak strane, gdje je preko zime bio glavni lik ove priče i, što je on radio, vrlo je transparentno. Bio je, naime, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, na Trgu svetog Marka u Veneciji, Petra u Rimu ili trgu nekog drugog vojskovođe ili sveca po svjetskim metropolama, a pri tome je, nema nikakve sumnje, bio vjeran svojoj partnerici, borio se protiv hladnoće, proizvodio mlijeko te možda tu i tamo odnio još i pokoje pismo. A, ukoliko mu je životna družica, gospođa golub, tih dana još i izlegla jaja, onda je za vrijeme inkubacije, naizmjence s gospođom, i golub sjedio na malim golupčićima u nastajanju.
Golubu je, naime, ravnopravnost spolova jedna od temeljnih vrednota ustavnog poretka, a što se mene tiče – pa makar me zbog toga ponovno proglasili ludim – to je mnogo romantičnije od povratka iz tromjesečnog švaleraja.
—
To da je njegova bijela podvrsta simbol mira neću ni spominjati, isto kao što neću spominjati ni to da su golubovi izvrsni sportaši, te da je njihov najpoznatiji trkači golub, imenjak i prezimenjak Usaina Bolta, nedavno prodan za 400 tisuća dolara, a što je cifra o kojoj, recimo, naš dobri Sammir iz Dinama može samo sanjati. (Naravno, pod uvjetom da je taj bonvivan uopće spavao…)
Ništa vam dakle od toga neću spominjati jer, ako će te gospodu golubove i nakon svega ovoga prilikom slijedeće šetnje gradskim centrom, onako ‘en passant’ šutnuti nogom, i reći kako ih sve treba potamaniti jer su, eto, to leteći štakori, onda vam ni to ništa neće značiti.
Isto tako vam onda ništa neće značiti ni da je iste te golubove, u čije ime ovdje snažno istupam, riskirajući time da me se okarakterizira kao totalnog luđaka, uzgajao i veliki Nikola Tesla, a kod kojega – iako nacionalnost možda upitna – genijalnost zasigurno nije!
