Najnesretnija bankarska službenica u centru

Kada sam prošli ponedjeljak pristupio onom aparatu s rednim brojevima u Zagrebačkoj banci na Trgu bana Jelačića, i izvukao redni broj veći od broja nezaposlenih u Lijepoj našoj, mislio sam da sam najnesretniji čovjek na svijetu.

U redu ispred mene, koji je, nota bene, bio duži od onog koji se formira ispred Europatradea kada u Zagreb dođe marokanski iscjeljitelj Mekki Torabi, ili za mlađe čitatelje: onog ispred ‘Sokola’ oko dva iza ponoći – nalazilo se otprilike pedesetak naših starijih sugrađana koji su sa čuđenjem na licu i štednom knjižicom u ruci, promatrali mlađahne uniformirane bankarske službenice kako ih jednoličnim i monotonim tonom u glasu, pokušavaju nagovoriti na takozvano ‘M’ ili ‘E’ bankarstvo. Pri tome ih savjetuju i da u sklopu njihove velike obljetnice, u njihov trezor pod Jelačić Platzom, na sto godina pohrane neke svoje privatne stvari.

‘Ma, molim Vas…’, odbrusio im je poprilično oštro jedan od tih pedeset umirovljenika vidno uzrujan i, nema sumnje, u žurbi,’za koji dan će pohraniti mene!’

Osim njih, u redu ispred mene bilo je još i nekoliko azijata, dva mrmota koja su ovršena zbog neplaćanja HRT-ove pristojbe i sad se, kobajagi, isčuđavaju gdje im je nestao novac s računa, te još par ljudi koji su uslijed dugog čekanja i zaboravili zašto su uopće tu.

Sve u svemu, jedno ne baš pretjerano veselo društvo zbog kojega sam u toj velebnoj poslovnici zaglavio nekoliko dugih sati i zbog kojega sam, kao što sam na početku već naveo, proklinjao svoju sreću…

Nakon doživljaja s mladom uposlenicom za šalterom, međutim, a koja je prozvala moj broj, sjetio sam se one stare izreke o čovjeku koji je bio tužan jer nije imao cipele sve dok nije sreo čovjeka koji nema stopala. Shvatio sam, naime, da ova moja situacija, u usporedbi s njezinom, i nije toliko loša. (Da slučajno ne bi bilo zabune, bankarska službenica o kojoj je riječ imala je stopala, i to, po ostatku njezine figure sudeći, zasigurno prekrasna. Nekoliko od onih ranije nabrojanih Azijata vjerojatno je samo zbog toga i bilo u banci. Ono što ona, jebi ga, nije imala – što ću vam u daljnjem tekstu pokušati opisati – to je sreća! Čitaj stoga dalje…)

Ja, Dopisnik iz centra, u tu sam banku, spomenutog dana, ušetao sam s nakanom da ugasim sve svoje postojuće račune i poništim kartice, ali nakon što se moj broj napokon okrenuo te nakon što sam u labirintu šaltera pronašao onaj pravi, a za kojim je u onoj njihovoj strogoj no ipak privlačnoj uniformi sjedila simpatična bankarska službenica u ranim tridesetima, koja mi je uz širok osmijeh poželjela dobar dan – meni se nekako više nije prekidalo baš sve veze s ovom bankom. Pristao sam stoga, na njenu ponudu da saslušam sve o njihovom paketu bankarskih usluga i pogodnosti pod nazivom: ‘Lepeza Zagrebačke banke’.

Elem, dok je ona po tko zna koji put vrijedno izgovarala te unaprijed naučene rečenice koje su me trebale uvjeriti u kvalitetu tih usluga, ja sam bio zaokupljen ostavljanjem dojma zainteresiranosti i glumljenja ravnodušnosti prilikom njezinog spominjanja iznosa koji bi za to svaki mjesec trebao izdvojiti. A, naravno, tu i tamo bacio bih oko i na drugi gumb njezine bijele, poslovne košulje, koji je jedini hrabro stajao na putu mome neometanom pogledu u prekrasni dekolte dublji i od Marijanske brazde…

Ipak, ono što nisam mogao neprimijetiti, pa i da je spomenuti gumb kojim slučajem olabavio, činjenica je da mi je djelatnica banke nakon svake dodatne usluge koju bi mi nabrojala, kao što je, na primjer; besplatna pomoć na cesti u slučaju kvara auta, a na koju imam pravo zahvaljujući ovoj lepezi, nadodala da to sigurno dobro funkcionira – čak i bolje od HAK-a, rekla je – jer se, eto, baš njoj to nedavno dogodilo.

‘Meni je isto trebao staklar…’, rekla je navodeći i dodatnu uslugu hitnih intervencija koje dobivam uzimanjem te kartice,’kad sam razbila prozor jer mi se slomio ključ u bravi!’

A i bravar joj je, bezbeli, stigao veoma brzo zahvaljujući ovoj lepezi.

Slušao sam je tako kako dalje nabraja i, na njenu nesreću, lepeza je zaista pružala mnogo dodatnih usluga, a ona je – valjda po naputku nekog voditelja smjene – morala za svaku ponuditi neki primjer iz vlastitog života.

Na skijanju je, kaže, slomila nogu, ali lepezi Zagrebačke banke hvala, pa je imala dobro osiguranje i, osim besplatne medicinske skrbi, od odštete koju je dobila kasnije je kupila neku skupu francusku šminku. A, kreme protiv osipa koji joj je ta šminka uzrokovala – kaže dodirujući si lijepo lice – dostavili su joj u roku od 24 sata zahvaljujući toj odličnoj dodatnoj usluzi.

‘Pa, lijepo ste se oporavili…’, ubacio sam lagani kompliment u naš razgovor, ali ona se nije dala smesti i bez pardona je nastavila nabrajati sve dobrobiti koje će mi izbor ove financijske usluge u mome daljnjem, ovakvim pehovima ispunjenom životu donijeti.

Dečko ju je ostavio, a shoping s ovom karticom utješio. Na kladionici ju zeznuo jedan par, a dižući ovom karticom bez provizije novac s bankomata uplatila je novi. Na aerodromu su joj izgubili prtljag…

Nisam imao želju da sačekam do dijela kada će spomenutu posmrtnu pripomoć kao jednu od usluga koje uz ovu lepezu također dobivam, a za koju bi, šalterska službenica koju u proteklo vrijeme očito baš i ne služi neka sreća, morala reći da joj se i to dogodilo. Dok je dakle, još uvijek živa, prihvatio sve što mi je ponudila i, umjesto da ugasim sve svoje račune kao što sam prvobitno planirao, nakon nešto više od dva sata iz poslovnice Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića izašao sam s još jednom novom karticom.

A to će mi, nema nikakve sumnje, donijeti više nevolja nego što je u posljednje vrijeme zadesilo ovu; zasigurno najnesretniju bankarsku službenicu u centru grada.