Najnesretnija bankarska službenica u centru

Kada sam prošli ponedjeljak pristupio onom aparatu s rednim brojevima u Zagrebačkoj banci na Trgu bana Jelačića, i izvukao broj veći od tadašnjeg broja nezaposlenih u Lijepoj našoj, mislio sam da sam najnesretniji čovjek na svijetu.

U redu ispred mene, koji je, nota bene, bio duži od onog koji se formira ispred Europatradea kada u Zagreb dođe marokanski iscjelitelj Mekki Torabi, ili za mlađe čitatelje: onog ispred ‘Sokola’ oko dva iza ponoći, nalazilo se otprilike pedesetak naših starijih sugrađana koji su sa čuđenjem na licu i štednom knjižicom u ruci promatrali mlađahne uniformirane bankarske službenice kako ih jednoličnim i monotonim tonom u glasu pokušavaju nagovoriti na takozvano ‘M’ ili ‘E’ bankarstvo. Pri tome ih savjetuju i da u sklopu njihove velike obljetnice u trezor pod Jelačić Platzom na sto godina pohrane neke svoje privatne stvari.

‘Ma, molim Vas…’, odbrusio im je poprilično oštro jedan od tih pedeset umirovljenika vidno uzrujan i, nema sumnje, u velikoj žurbi, ‘za koji dan će pohraniti mene!’

Osim njih, u redu ispred mene bilo je još i nekoliko Azijata, dva mrmota koja su ovršena zbog neplaćanja HRT-ove pristojbe i sada se ko fol iščuđuju gdje im je nestao novac s računa te još par ljudi koji su uslijed dugog čekanja zaboravili zašto su uopće i došli.

Sve u svemu jedno ne baš pretjerano veselo društvo zbog kojega sam u toj velebnoj poslovnici zaglavio nekoliko dugih sati te zbog kojega sam, kao što sam na početku priče već naveo, proklinjao svoju sreću…

Nakon doživljaja s mladom uposlenicom za šalterom, međutim, a koja je preko nekog razglasa prozvala moj broj, sjetio sam se one stare kineske izreke o čovjeku koji je bio tužan jer nije imao cipele sve dok nije sreo čovjeka koji, sigurno ste to već čuli, nema stopala. Shvatio sam, naime, da ova moja situacija u usporedbi s njezinom i nije toliko loša. (Bankarska službenica o kojoj je riječ, da slučajno ne bi bilo zabune, imala je stopala, i to – po ostatku njezine figure sudeći – zasigurno prekrasna. Nekoliko od onih ranije nabrojanih Azijata vjerojatno je samo zbog toga i bilo u banci. Ono što ona, jebi ga, nije imala, a što ću vam u nastavku pokušati opisati – to je sreća! Čitaj dalje da ne bi prošao poput mene…)

Ja, Dopisnik iz centra, u tu sam banku spomenutog dana ušetao s nakanom da ugasim sve svoje postojeće račune i poništim kartice, ali nakon što se moj broj napokon okrenuo te nakon što sam u labirintu šaltera pronašao onaj pravi, a za kojim je u onoj njihovoj strogoj ali ipak privlačnoj uniformi sjedila simpatična bankarska službenica u ranim tridesetima koja mi je uz širok osmijeh poželjela dobar dan, meni se nekako više nije prekidalo baš sve veze s ovom bankom.

Neke sam, evo, poželio tek uspostaviti…

Pristao sam stoga, na njenu ponudu da saslušam sve o njihovom paketu bankarskih usluga i pogodnosti pod nazivom: ‘Lepeza Zagrebačke banke’.

Elem, dok je ona po tko zna koji put vrijedno izgovarala te unaprijed naučene rečenice koje su me trebale uvjeriti u kvalitetu njihovih usluga, ja sam bio zaokupljen ostavljanjem dojma zainteresiranosti i glumljenja ravnodušnosti prilikom njezinog spominjanja iznosa koji bi za to svaki mjesec trebao izdvojiti. Tu i tamo bacio bih oko i na drugi gumb njezine bijele, poslovne košulje, koji je jedini hrabro stajao na putu moga neometanog pogleda u prekrasni dekolte dublji i od Marijanske brazde.

Ipak, ono što nisam mogao ne primijetiti, pa i da je spomenuti gumb kojim slučajem i olabavio, činjenica je da mi je djelatnica banke nakon svake dodatne usluge koju bi mi nabrojala, kao što je, na primjer; besplatna pomoć na cesti u slučaju kvara auta, a na koju imam pravo zahvaljujući toj lepezi, nadodala da to sigurno dobro funkcionira. Čak i bolje od HAK-a, rekla je, jer se, eto, baš njoj to nedavno dogodilo.

‘Meni je isto trebao staklar’, nastavila je navodeći i dodatnu uslugu hitnih intervencija koje dobivam uzimanjem te kartice, ‘kada sam razbila prozor jer mi se slomio ključ u bravi!’

A i bravar joj je, bezbeli, stigao veoma brzo zahvaljujući ovoj lepezi.

Slušao sam je tako kako dalje nabraja i, na njenu nesreću, lepeza je zaista pružala mnogo dodatnih usluga, a ona je – valjda po naputku nekog voditelja smjene – morala za svaku ponuditi neki primjer iz vlastitog života.

Na skijanju je, kaže, slomila nogu, ali zahvaljujući lepezi Zagrebačke banke, imala je dobro osiguranje i osim besplatne medicinske skrbi dobila je još i odštetu od koje je kasnije kupila neku skupu francusku šminku. A, kreme protiv osipa koji joj je ta šminka uzrokovala – kaže dodirujući si lijepo lice – dostavili su joj u roku od 24 sata zahvaljujući toj odličnoj dodatnoj usluzi.

‘Pa, lijepo ste se oporavili…’, ubacio sam lagani kompliment u naš razgovor, ali ona se nije dala smesti i bez pardona je nastavila nabrajati sve dobrobiti koje će mi izbor ove financijske usluge donijeti u mome daljnjem, takvim pehovima ispunjenom životu.

Dečko ju je ostavio, a shopping s ovom karticom utješio. Na kladionici ju zeznuo jedan par, odigrala je na Lazio, a dižući ovom karticom bez provizije novac s bankomata odmah je uplatila novi. Na aerodromu su joj izgubili prtljagu…

Nisam imao želju da sačekam do dijela kada će spomenuti posmrtnu pripomoć kao jednu od usluga koje uz ovu lepezu također dobivam, a za koju bi, šalterska službenica koju u proteklo vrijeme očito baš i ne služi neka pretjerana sreća, morala reći da joj se i to dogodilo. Dok je dakle, još uvijek bila živa (!), prihvatio sam sve što mi je ponudila pa umjesto da ugasim sve svoje račune kao što sam prvobitno planirao, nakon nešto više od dva sata iz poslovnice Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića izašao sam osim s tim paketom bankarskih usluga efektno nazvanom po manualnom rashladnom uređaju, još i s jednom dodatnom karticom.

Od svih tih kartica koje sada posjedujem mogao bih, shvatio sam čini mi se prekasno, formirati i pravu lepezu, a to će mi zasigurno donijeti više nevolja u životu nego što je u posljednje vrijeme zadesilo ovu: najnesretniju šaltersku službenicu u centru.