Gjutorak

Sjećam se da mi je prije nekih desetak godina utorak bio daleko najdraži dan u tjednu. Nikakav petak, niti subota, već taj obični i, naizgled itekako dosadni utorak, a sve to, nota bene, zbog njegove uzbudljive noći koju bih obavezno provodio u genijalnom klubu ‘Gjuro 2’.

Roditelji nisu mogli vjerovati da se utorkom izlazi u noćni provod, a ja sam im morao dati za pravo jer su ti ‘Gjutorci’, kako su ih maštovito nazvali, bili zbilja za ne povjerovati dobri. Zagreb svako malo iznjedri neko novo mjesto koje postane najbolje i obilježi jednu ili više generacija. Tako su to bili ‘Kulušić’ i ‘Lap’ za one generacije osamdesetih. ‘Big Ben’ se pojavio devedesetih i odmah za jedno kratko, ali itekako sadržajem bogato vrijeme, postao najposjećenije mjesto u gradu. A, krajem tih devedesetih i početkom novog milenijuma; Medveščak, kućni broj 2, postao je svima nezaobilazna adresa za noćni izlazak. Tijekom svih tih godina je, naravno, ‘Saloon’ bio jedna konstanta, pa ga nije potrebno posebno ni spominjati, a i ‘Sokola’ bi se, usput budi rečeno, svako malo svi zaželjeli, te bi privukao ljude da upravo u njegovim podzemnim prostorijama jutra dočekuju u nečijem zagrljaju. (Pa, makar u ‘kravati’ ćelavog izbacivača kada malo pretjeramo s alkoholom…)

Ne treba, dakle, ni njih posebno spominjati, isto kao ni ‘Papaju’ na Šalati koja je jedno vrijeme bila veoma popularna ili, štajaznam, ‘Pepermint’ u Ilici koji se nedavno pojavio i nakratko nudio nešto od onoga što su nam svi ovi nabrojani klubovi svojevremeno pružali.

Ono što se, međutim, utorkom događalo u onim uskim ‘Gjurinim’ prolazima između prvog šanka i WC-a, te s druge strane između istog tog šanka i par izdvojenih sjedećih mjesta, a u kojemu je uvijek bila poprilična, ali veoma dobro podnošljiva gužva u kojoj bi se lako ostvarivali kontakti – odgovorno tvrdim, pa čak i pod kaznenom odgovornosti – bilo je nešto najbolje što je ovaj grad u svojoj povijesti noćnih izlazaka imao za ponuditi. Taj neuobičajni program utorkom, kao velika posebnost zagrebačkog noćnog života, započeo je kao okupljalište raznih kulturnjaka koji bi uz kvalitetnu muziku razglabali o knjigama i filmovima, ali vrlo brzo je prerastao taj neki hermetički zatvoreni krug intelektualaca te se proširio i na one intelektualce u nastajanju: studente s fakulteta društvenih nauka.

Oni su, naravno, dijelili iste te interese, samo nisu, eto, bili toliko dosadni…

Barem to nisu bili nekoliko sati iza pola noći na plesnom podiju, kod onog drugog šanka, a na kojemu bi oni ranije u gužvi uspostavljeni kontakti, veoma često znali prerasti u nešto mnogo romantičnije. A, što je to točno, za neke od takvih situacija, ni nakon ovoliko godina mi nije u potpunosti jasno.

Danas mi je utorak nažalost samo jedan dan u nizu, onaj koji dolazi nakon ponedjeljka, a prethodi srijedi, ali tih noći provedenih ispod zemljine površine u Gjurinim prostorijima ispunjenim nekom čarobnom i pozitivnom energijom, sjećati ću se uvijek s posebnim zadovoljstvom.