Hrvati izašli na ulice

Prateći trend koji je započeo još tamo davne 1789.godine u Francuskoj, ove subote, u periodu između 12 i 14 sati, i Hrvati su – reklo bi se napokon – izašli na ulice.

Isprovocirani valjda suncem, u potpunosti su okupirali Bogovićevu ulicu, Preradovićevu, Cvjetni trg, djelomično i Preobražansku, a starija garda držala je položaj u Gajevoj – tamo oko ‘Charlija’. Slučajni prolaznik Bogovićevom, Alfred Papo (102), izrazio je iznimno zadovoljstvo time kazavši kako bi volio da je ovako svaki dan, a slično mišljenje izrazio je i mladi Biennefeld, još jedan slučajni prolaznik, dok je promatrao tu obespravljenu masu u Ralph Lauren košuljama pastelnih boja i Burbery šalovima kako s jednom rukom u zraku, a drugom na iPhoneu, izvikuju svoje parole.

‘Konobar, makijato s toplim mlijekom!’ i ‘Pitaj one tamo cure što će popiti!’, iskristalizirali su se na samom početku kao jedni od najvažnijih zahtjeva koji su dopirali iz nezadovoljne i obespravljene mase, ali nije nedostajalo ni tužnih životnih priča koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

‘Tu sam već 10 minuta, a nitko me nije poslužio…’, otvorio je svoju dušu pred kamerama nezadovoljni gost, te dodao da već 4 godine ovdje svake subote pošteno ispija svoju bijelu kavu i sad se pita je li mu ovo hvala za to?

‘Jesam li za to dolazio?!’, podviknuo je na rubu suza.

Jedan drugi gospodin u bež baloneru, koji je tog subotnjeg popodneva također odlučio izaći na ulicu, zatražio je novine, ali kad mu je očito neki provokator zamaskiran u konobara donio pogrešne, naljutio se i glasno podviknuo da to što mu ovaj nosi nisu novine, već – kako je to duhovito primijetio – slikovnica.

Odgovorni su na zahtjeve iz mase odgovarali uobičajenim floskulama kako im je prvi dan, da imaju samo dvije ruke i ne stignu sve sami ili, dosta često, kako to nije njihov rajon te da će sad doć` kolega, ali okupljeno mnoštvo nije ni pomišljalo da prihvati njihova objašnjenja i šuplja obećanja pa su neki naručivali čak i drugu, treću rundu. O nekakvom povlačenju s ulica nije bilo ni riječi…

‘Ako bude potrebno’, reklo je njih desetak ulazeći u hotel Dubrovnik,’mi ćemo tu i prespavati!’

‘Mini bar imate, zar ne?’

Kako već neko vrijeme stanujem u ‘Bermudskom trokutu’, magičnom prostoru između restorana Boban, Charlija i hotela Dubrovnik, a u kojemu je do sad umjesto brodova i aviona znala nestati pokoja mlađa punoljetnica, nisam mogao ne primijetiti da mi se ispod prozora događa nešto zbilja veliko, a moguće čak i od povijesnog značaja. Jednostavno sam bio preblizu epicentru događanja da bih samo ostao lijeno ležati u krevetu s djevojkom kojoj se sada ne mogu točno sjetiti imena, ali mislim da je završavalo na ‘a’, te gledati nevjerojatno dosadan, trosatni film, kao što sam joj prethodne večeri, izmeđuostaloga, i obećao.

Zamolio sam je stoga, da se obuće i napusti stan.

‘Ne namjeravam gledati Hobbita dok se vani rađa novo Hrvatsko proljeće…’, rekao sam misleći da pokraj mene leži razumno biće, ali prevario sam se.

‘Samo se pogledaj, gade jedan…’, odgovorila je ljutito odmjeravajući moje obnaženo tijelo,’ti si Hobbit!’

Iskreno, njena bijesna reakcija me malo začudila. Naime, kad smo se večer prije u jednom uglednom ugostiteljskom objektu upoznali, po savjetu njezine najbolje prijateljice, a moje kolegice s fakulteta, morao sam je osvajati raznim citatima Brune Šimleše o ljubavi i duhovnosti, beskonačno raspravljati o svjetskoj ekonomiji, Jake Welcheu, njegovom kolegi Hamedu Bangouru, i tome je li u svome drugom inauguracijskom govoru Barack Obama otvorio pitanje homoseksualaca zato što je to borba kojoj se u naredne četiri godine namjeravao intenzivnije posvetiti, ili je ta bitka već dobivena, a on je time zažmirio na stvarne probleme američkog malog čovjeka. Međutim, sada kad joj se promjene od velikog društvenog značaja ne događaju na šest tisuća kilometara udaljenom kontinentu, već doslovno ispod pendžera, ona bi, eto, radije pritisnula ‘play’ i odlutala u svijet čarobnjaka i patuljaka…

‘A ti si licemjerna!’, rekao sam više onako za sebe nakon što je već ljutito izjurila iz mog stana, a čini mi se i života. To licemjere je, uzgred kazano, jedna od češčih ljudskih karakteristika u užem gradskom središtu pa sam se na tome zadržao još i manje nego na njoj prethodne noći. Uskočio sam odmah u svoju kožnu jaknu i pridružio se hrvatskom narodu u njihovim nastojanjima naručivši dupli espresso.

‘I čašu vode!’, sjetio sam se u zadnji čas.

‘Sad će kolega…’

Atmosfera u gradu je do tada već dosegla svoj vrhunac i, osim mog prijatelja Krešimira Horvata, ekonomskog analitičara koji trenutno traži posao, djevojku i prodaje stan u Amruševoj 7, ali ukoliko nađe nešto od ovog prvo dvoje navedenog, kaže Krešo, odustati će od trećeg i zadržati stan, primijetio sam da su na ulice, valjda u znak podrške, izašle i neke slavne ličnosti.

Reklo bi se – face!

Od pripadnica nježnijeg spola tu su bile Borna Rajić, Mia Begović, Vlatka, ali i druge bivše stanarke prve parkirne zone, a od predstavnika muškog roda – tu je bila stalna muzejska postava…

Tako su Dikan Radeljak i Štern, ne mareći nizašto, ugodno ćakulali ispod grijača u Bulldogu, a pošto ovaj prvi ima nešto malo veću glavu, koja je, bezbeli, bila preblizu grijača, gel s glave mu se počeo topiti i curiti niz lice. Štern se toliko smijao da je na trenutak morao čak i odložiti harmoniku na kojoj je do tada lagano svirao, a Ćiro Blažević, koji je za susjednim stolom snubio ruku dobrostojeće gospođe u Peltzmantilu, nije propustio prokomentirati kako je, citiram, Diki oduvijek bio usijana glava.

Nisam siguran da se to ovome svidjelo, ali gospođa u Peltzmantilu je bila naprosto oduševljena.

‘Ćiro majstore!’, rekla je smijući se damski, a on, lisac stari, onako šeretski… (Mahnuo sam mu, uzgred kazano, u znak pozdrava, ali on nije uzvratio. Ili me nije primijetio ili, jebatga, prepoznao).

A bio je tu i onaj poznati seksolog. Doduše, nije ulicom hodao normalno, kao svi ostali, već kao da je oslobodio državu od, štajaznam, neke velike opasnosti koja nam se nedavno ukazala u liku jedne stare babe koja je držala predavanje na politologiji, a kad je slučajno nagazio na nogu jednom drugom, nešto većem i ćelavijem prolazniku, ovaj mu je opsovao mater.

‘Mamu ti!’, rekao mu je,’Zar ne gledaš kuda hodaš?’

Ipak, kad je prolaznik uvidio o kome je riječ, brzo se ispravio:

‘Ma drugog ti roditelja…’, rekao mu je prolaznik ljutito,’roditelja 2 ti!’

Štern je ponovno morao odložiti harmoniku koliko se smijao…

Istovremeno, za stolom ispred PIF-a sjedila je stara ekipa iz HRT-ove uspješnice ‘Peti dan’. Pričali su nešto jako pametno pa nisam uspio upratiti o čemu je točno riječ, ali kad je Ankica Čakardić – jedna od prijašnjih učesnica emisije – započela temu o neprihvatljivost nekadašnjeg Sarkozyjeva čina izbacivanja Roma iz Francuske, zbilja sam se pokušao koncentrirati. Sve je bilo tako argumentirano, brzo, sadržajno i na visokoj intelektualnoj razini, a zaustavila se tek kada im je za stol prišla mala Romkinja, tu naša domaća, i pitala imaju li možda koju cigaru da joj daju.

‘Bog će vam vratiti…’, rekla im je mala Romkinja onako automatski, ništa ne sluteći, a ovi u svojim ateističkim i agnostičkim stavovima pretjerano agresivni filozofi samo što je zbog toga nisu prebili. Onaj Srećko pogotovo! Brzo su malu Romkinju otjerali od stola i nastavili pomagati onima u Francuskoj.

To me podsjetilo na moju licemjernu djevojku od noćas – bojim se da mi već nedostaje! Možda sam ipak trebao ostati gledati film s njom… (Kako li se ono zvala?)

Naravno, bilo je tu još mnogo drugih slavnih ličnosti, ali osim što ne znam što točno rade, ni čime su zaslužili taj status, ne znam ni kako se zovu pa ih ni ne mogu nabrojati. Znao sam samo da će ih, čim pronađu slobodno parkirno mjesto, na ulice izaći još i više.

‘Ima kod mene još mjesta!’, oglasio se i vlasnik garaže na Cvjetnom, također zadovoljan ovim subotnjim izlaskom naroda na ulice. Pogotovo onih koji su autom.

‘Napokon!’, rekao je, promatrajući prometni čep u Gundulićevoj.

Uslijed svega toga, oko 14 sati, kad se sunce malo povuklo, okupljeno mnoštvo raspršilo se po novim taborima. Neki su otišli u ‘Vinodol’, drugi kod ‘Bobana’ i u ‘Korčulu’, a bilo je i onih koji su se zeznuli pa završili u ‘Takenoku’. Ipak, došlo je i do nekih disonantnih tonova među okupljenima kada su se, poprilično gadno, zakačili oni koji tvrde da je najbolja patka u ‘Šestinskom Lagviću’ s onim drugima koji tvrde da ne može biti ni sluga onoj iz ‘Okrugljaka’.

Situacija je u jednom trenutku čak i prijetila da izmakne kontroli, ali zbog brze konobarske reakcije ipak nije bilo potrebe za policijskom intervencijom te su se svi smirili čim su dobili još malo gemišteca. A, i krepka pileća juhica već je stizala za stol…

Ja sam do tada, osjećajući da sam sudjelovao u nečemu zbilja velikom i značajnom, već pokupio svoje račune za kavu i vratio se u stan gdje sam na vijestima čuo kako Zagreb nije izdvojeni slučaj. Narod je na ulice izašao i u Rijeci, Puli, Slavonskom Brodu i Osijeku, a u Splitu su izašli na rivu. Ne sjećam se kad sam bio ponosniji…

‘Hrvatska!’, podviknuo sam podižući slavodobitno dva prsta u zrak.

Kasnije su se građani organizirali preko društvenih mreža i dogovorili ponovno okupljanje u večernjim satima ispred ‘Peperminta’ i ‘Maraskina’, a nakon toga će, bezbeli, u ‘Sokol’. Kako se imena one djevojke još uvijek nisam mogao sjetiti, a više nisam bio siguran ni za zadnje slovo, odlučio sam im se ponovno pridružiti – za šankom!