Posljednja vožnja taksijem

Ne znam postoji li netko tko se u proteklih godinu dana, pokušavajući izbjeći one luđake iz javnog gradskog prijevoza, koristio uslugama zagrebačkog taksija, a da mu isti nije pljuvao po Cammeu i Uberu. Ili recimo Cammeom, a da taj nije pljuvao po Radio taksiju?

‘Ono, koga briga? Vozi…’, pomislim svaki put kad mi započnu priču o tome kako su oni drugi skuplji, sporiji, lošiji vozači ili, kako je jedan uvaženi gospodin za volanom Radio taksija nedavno ustvrdio;’kreteni koje treba po kratkom postupku’. Naravno, tu svoju nezainteresiranost za njihove probleme uvijek bih zadržavao za sebe, a za to kratko vrijeme koliko traje vožnja iz druge u prvu gradsku zonu, žestoko bih podupirao njihove teze. Skoro jednako žestoko kao teze konkurenata kada sam, eto, u njihovom vozilu…

‘Ma, ne bih se s njima vozio ni da mi život o tome ovisi…’, navodim svaki put vodu na šoferov mlin, pa tako i neki dan kada sam koristio njihove usluge i po tko zna koji put slušao jednu te istu priču.

Na radiju je istovremeno neki papak naručivao da mu puste novu pjesmu od izvrsne i meni jako drage grupe ‘Pavel’, a ja sam se pitao ima li nešto gluplje od ljudi koji zovu, recimo, na ‘Otvoreni’, kako bi sami sebi naručili neku muzičku. Ajde, dobro ako je posvete nekome, to još i razumijem, ali ovo kada nazovu sami za sebe je zbilja nevjerojatno.

‘Koji im je vrag? Nek’ si puste pjesmu na kompu ili kupe CD…’, pomislio sam tom prilikom, a mislim da sam to čak spomenuo i taksistu. On, međutim, i nije baš najbolje shvatio što mu govorim, niti ga je, čini se, zanimalo, pa je nastavio o svojim problemima.

‘Neki Vam od njih, mladi gospodine, nemaju ni položen vozački ispit…’, lagao je dalje mene i ovaj, od njihovih prijevozničkih priča itekako napaćeni narod.

Pomislio sam tada kako bi ovaj svijet izgledao kada bi i svi ostali, baš poput ovih naših taksista, svoje klijente opterećivali pričama o problemima u poslovanju na koje svakodnevno nailaze. U supermarketu bi vam se tako prodavačica na odjelu suhomesnatih proizvoda, taman kada se spremate naručiti dvadeset deka kulenove seke, požalila kako jedna susjeda nije pristala na gram salame više nego što je zatražila. Ona je slučajno narezala malo više, a kako ova na to nije pristala, morala je to skidati s vage i vraćati u frižider. Sreća da kulenova seka može duže stajati inače bi vam se zasigurno pokvarila dok vam djelatnica na mašini za rezenja ispriča sve što je muči. Svaki konobar, prije nego što primi vašu narudžbu, mogao bi vam tako satima govoriti o svim onim filozofima koji su kod njega naručivali velike kave u malim šalicama, kave s vrućim mlijekom bez pjene do pola šalice i pola natrena ili, štajaznam, kavu s nekim drugim mnogobrojnim pridjevima koje u posljednje vrijeme vežu uz taj jednostavni crni napitak.

Doktori bi vam, nadalje, satima mogli pripovjedati o lakomislenim pacijentima, njihovim bezobraznim pratnjama na hitnoj, predugačkim dežurama i općenito lošoj situaciji u zdravstvu, a to ne bi bilo ni približno svemu onome sa čime bi vas mogao opteretiti neki pripadnik gorske službe spašavanja prije nego što vas izvuče iz jame u koju ste slučajno upali…

Nisam baš siguran da bi svijet na taj način mogao baš najbolje funkcionirati, ali sam sasvim siguran da bih, gdje god je to moguće, izbjegavao koristiti usluge tako neprofesionalnih i nadasve dosadnih pojedinaca pa to neću, evo, više činiti ni prilikom prijevoza.

U buduće ću – odlučio sam tada čvrsto – ponovno koristiti javni gradski prijevoz. Istina, ima luđaka, ali ni približno ovoliko!