Pretplatnik Ćiro Blažević je nedostupan

Imao sam dogovor sa Ćirom Blaževićem da se nađemo u 15h u našem kvartovskom kafiću Charliju, Gajeva 4, kako bi smo na televizoru toliko velikom da je Messi u prirodnoj veličini, skupa odgledali utakmicu Europskog prvenstva između naših konkurenata u skupini Španjolske i Češke. Ja sam došao malo ranije kako bih nam zauzeo što bolji stol te malo bolje upoznao dvije nove konobarice koje su tu počele raditi, a od kojih jedna i nije toliko oko neugodna.

Ćiro je, čini se, malo kasnio.

Tomas Rosicky je već bio odigrao dvije lopte koje bi neki malo bolji napadač od Tomaša Necida s lakoćom pospremio iza leđa Davida De Geae, a njega još nije bilo ni na vidiku…

Kako je to poprilično neobićno za Ćiru koji nikada ne kasni i uvijek se drži dogovora, pokušao sam ga dobiti na mobitel, ali pretplatnik nije bio dostupan.

Tih dogovora, uspud budi rečeno, s njim sam u posljednje vrijeme imao sve više. Nakon one situacije kod lifta kada sam tek bio uselio u njegovu zgradu, te još nekoliko slučajnih susreta ispred ulaza i u gradu, a za vrijeme kojih me nigdje nije mogao svrstati i nije znao tko sam, a sukladno tome nije me ni pozdravljao, izgradio sam, čini mi se, dobar susjedski, pa i prijateljski odnos.

Više se, evo, ne susrećemo samo slučajno kao do sada i kao što ga susreću svi ostali koji se odvaže napraviti dva koraka od Jelačić Platza do Gajeve, već se i dogovaramo za pića, gledanja utakmica i neke slične zajebancije kojima Ćiro popunjava dane otkada je prestao aktivno voditi klubove i reprezentacije, a u kojima ja uživam najviše na svijetu.

Nema par dana kako se spontano priključio i mom spoju s pripravnicom iz odvjetničkog ureda iz ulice Kralja Držislava, te me u trenucima moje slabosti, kada sam ostajao bez teksta i skroz neiskusno nisam znao kako dalje, snažno podržao pred djevojkom za koju mi je kasnije rekao da bih je trebao ženiti jer je najbolja u gradu…

Njoj je, naravno, isto lagao o meni.

Na sekundu sam se zbog tog glasa na mobitelu koji mi je govorio da nije dostupan, uplašio da mu se nije što dogodilo, a onda sam u daljini ugledao njegov elegantni lik kako se poput nekog filmskog glumca, s bijelim rupčićem u džepu sakoa, probija kroz oduševljenu masu ljudi koja ga tapše po ramenu i moli da se fotografiraju s njima.

‘Sine, oprosti što čekaš…’, započeo je Ćiro zauzimajući svoje mjesto na Charlijevoj terasi kraj mene, umjesto da sad umjesto onog Čačića sjedi na našoj izborničkoj klupi u Francuskoj, i odmah nastavio,’ukrali su mi mobitel na HRT-u!’

‘Klošari se nisu ni ispričali!’, poentirao je snažno i možda pomalo razočarano u ljude kojima on inače izlazi u susret kad god ga oni to zamole.

Elem, kada se malo primirio i naručio Baileys s jednom kockom leda, prepričao mi je kako je uoči ovog prvenstva gostovao na HRT-u u emsiji s Goranom Vlaovićem u kojoj su se prisjećali Europskog prvenstva ’96.g. Novinari i tehničari su ga zamolili da mobitel ostavi u prostoriji za odmor jer bi mogao ometati signal ukoliko ga za vrijeme snimanja bude držao u džepu, a on je ne znajući s kim ima posla, udovoljio njihovom zahtjevu. Po završetku emisije se zbog toga, eto, snažno pokajao. Netko od tih novinara koji su se tamo motali, naime, ukrao mu je najnoviji Iphone. Prvo ih je svu skupa potjerao u neku stvar, a zatim je o tom događaju obavijestio i policiju.

Nepoznati počinitelj, valjda uplašen činjenicom da je Ćiro obavijestio nadležne službe, a ne se samo pomirio sa svojom sudbinom kao što je ta lopuža vjerojatno očekivala, iz mobitela vadi SIM karticu i baca ga negdje u studiju kako ga policija ne bi pronašla kod njega.

‘Ostao sam bez svih važnih kontakata sve do Irana i Kine…’, kaže mi između dva kratka dodavanja Španjolske reprezentacije, te nastavlja,’mora da su očekivali pronaći neki kompromitirajući materijal s kojim bi me kasnije ucjenjivali!’

Za stolom su nam se potom pridružili vlasnik spomenutog ugostiteljskog objekta i član Ćirine šampionske generacije iz ’82. Davor Braun, te dva doktora koja su u superlativima pričali o motivacijskom predavanju koje im je Ćiro nedavno održao na nekom seminaru u Opatiji pa smo se ponovno koncentrirali isključivo na protivnike Hrvatske reprezentacije u skupini. Česi su prvo poluvrijeme još dobro i igrali te stvorili nekoliko izglednih prilika, ali u drugom dijelu utakmice uglavnom su se branili. Svi prisutni su komentirali kako bi bilo dobro da uspiju izdržati do kraja, te da dođe do podjele bodova, a onda se Ćiro po prvi puta danas nasmijao. Učinilo se kao da je odjedanput zaboravio na sve probleme povezane s nestankom mobitela i zaista ružnog ponašanja odgovornih na nacionalnoj televiziji koji mu se nisu ni ispričali, a kamoli ponudili da mu kupe novi telefon.

‘Nisam baš siguran…’, rekao je uspravljajući se u stolicu i paleći novu cigaretu, te nakon jednog podužeg uvlačenja i ispuhivanja dima, pokazao ono što razlikuje jednog neupitnog stručnjaka kao što je to on, od svih nas ostalih nogometnih laika,’to bi za nas bilo najgore!’

‘Katastrofa!’, poentirao je snažno.

Objasnio je kako bi u tom slučaju moglo doći do situacije da, recimo, i Česi i Španjolci nekom srećom pobjede našu reprezentaciju pa mi na kraju ostanemo s tri boda, a svatko od njih bi u tom slučaju imao po 4. Osim toga, naveo je, ne bih baš volio gledati kako se Španjolci vade u zadnjoj utakmici protiv nas…

Vrlo brzo nakon toga Petr Čech nije baš najbolje reagirao kod centaršuta Inieste i Česi su ipak primili gol. Nitko od nas, međutim, nije se sada zbog toga previše uzrujavao, niti je to netko shvaćao previše tragično. Ćiro nas je bezbeli uvjerio da je ovaj rezultat ipak mnogo bolji.

‘Možda nije loše ni što ste Vi ostali bez mobitela…’, pokušao sam ga i ja oraspoložiti njegovom taktikom,”istina je da više nećete moći kontaktirati nikoga od onih koje trebate, ali s druge strane – nitko od svih onih silnih ljudi koji trebaju nešto od Vas i koji Vas svakodnevno zivkaju s raznim željama i zahtjevima, neće više moći tako lako doći do Vas!

‘A tih situacija je zasigurno mnogo više!’, zaključio sam, ali bez previše uspjeha. Njegovo raspoloženje se, naime, naglo pokvarilo jer se ponovno sjetio tog telefona.

Popušio je cigaretu do kraja, zahvalio se na društvu i, poput nekog filmskog glumca, s bijelim rupčićem u džepu sakoa, počeo se probijati prema svome stanu kroz oduševljenu masu koja ga je tapšala po ramenu i molila da se fotografira s njima.

Najkasnije tada, dok sam pomalo zaslijepljen od bliceva fotoaparata gledao u njegovom smjeru i nadao se da nisam pokvario svoj tek izgrađeni odnos s ovom legendom, shvatio sam koliko su mu na HRT-u naštetili kada su mu ukrali telefon i time mu oduzeli ono što najviše voli i bez čega nikako ne može – kontakt s ljudima!

A, u tome je – složiti će se svatko tko je imao priliku s njim popričati barem pet minuta, pa makar i preko mobitela – najbolji na svijetu…