Tu sam Krleža, tu kupujem

Sjedim u kavani ‘Pariz’, što su je godine 1914. u prvom frankofonskom naletu prekrstili imenom Andrije Schiavonea (jer je na uglu Medulićeve ulice, a dalje nisu mislili, bila im je pod nosom), čitam ‘Zürcher Zeitung’ i ‘Journal de Genève’ – zapisao je Miroslav Krleža u svoj dnevnik 3. travnja 1916. godine . Ja, Dopisnik iz centra i njegov imenjak, nešto malo više od 101. godinu nakon toga, svega par dana više, u svoj upisujem kako stojim na istom tom mjestu, koje se doduše danas zove ‘DM’, i čitam mala slova na upozorenju otisnutom na poleđini deterdženta…

Ovaj iznimno atraktivan prostor u zgradi na uglu Ilice 59 i Medulićeve 2, a u kojemu je bilo nekoliko različitih kavana, menza, casino, bilijar klub i još svašta nešto, zadesila je još devedesetih ista sudbina kao i mnoge druge zagrebačke ugostiteljske objekte – neriješeni imovinski odnosi.

Zbog toga je ona više desetljeća bila zatvorena i oblijepljena reklamama, a tek nedavno je u taj prostor ušao ovaj, maloprije spomenuti lanac drogerija…

Krleža je u svojim dnevničkim zapisima, nadalje, opisao i raspravu koja se tamo vodila oko ‘Vidovdanskog hrama’ Ivana Meštrovića, a za vrijeme koje je polemizirao o tome je li Meštović prorok dinarske rase pred kojim je pokleknula čitava Europa, tvrdeći da, nažalost, nije. A ja, evo, raspravljam s jednom ludom susjedom o tome tko je prije stao u red na blagajni. Ona mi, naime, tvrdi da je tu već neko vrijeme, samo da je nakratko skoknula po gel za tuširanje, a meni nije promaknulo ni to da je i bez tog gela, stala na brzu blagajnu s prevelikim brojem artikala.

O tome sam – baš poput Krleže o Meštroviću – bio spreman diskutirati satima, danima, pa čak i mjesecima.

Gospođa se, međutim, za razliku od Krležinih mnogo ozbiljnijih protivnika; doktora Luje Thallera, Đure Szabe, Juraja Demetrovića i Zofka Kveder-Jelovšekova, vrlo brzo povukla i priznala da je u krivu, a ja sam nesmetano mogao okončati ovu svoju krležijansku kupovinu higijenskih potrebština.