Život sa Ćirom Blaževićem u centru grada

Prilikom svog posjeta Hrvatskoj, grčki redatelj Yorgos Lanthimos, izrekao je jednu veliku istinu o svojoj domovini, a koja, bezbeli, vrijedi i za cijeli mediteran.

Za Lijepu Našu – pogotovo!

‘Djeca u Grčkoj žive s roditeljima do svoje tridesete…’, kaže Yorgos, ‘a onda se presele – u podrum!’

Na stranu to što će te, ukoliko odlučite uguglati fotografiju spomenutog redatelja steći dojam da i sam Yorgos, kuća stara, u svojoj četrdesetiprvoj još uvijek živi s roditeljima, dovoljno vam je da se samo malo osvrnete oko sebe – po stubištu na primjer, ili recimo; da provirite u podrum – i uvjerit će te se u istinitost teze ovog 2010. za Oscara nominiranog redatelja, a o kojemu u ovoj priči, bez brige, više neće biti riječi.

Dalje ću, naime, samo o sebi – novom vršitelju dužnosti Dopisnika iz centra!(Slobodno me guglajte. Osim ovog Weba imam i dobar Facebook Page).

I, naravno, Ćiri Blaževiću, skoro pa glavnom liku ove, ali i mnogih drugih priča iz centra grada, a kojega zaista nema potrebe posebno predstavljati, niti eto googlati. O njemu je, naime, ionako sve već poznato. Dobro, osim možda godine rođenja za koju ni Wikipedia ne nudi pouzdan podatak, a upitno je nude li ga i knjige rođenih u Travniku, ali za nekoga tko fizički i mentalno podsjeća na mladića, i to mangupa, te na 2000 metara trči isto kao i jedan od njegovih igrača iz N.k. Zagreba, to nije ni pretjerano važno. (Nije riječ o Medićevom sinu, njegov rekord na 2000 metara je – pazi ovo – 1200 m). Stoga više neću inzistirati na tim nebitnim biografskim podacima, a isto predlažem i svima ostalima koji se bave likom i djelom ovog vanserijskog trenera koji je 1998.g. proglašen najboljim na Svjetskom Prvenstvu, a da pri tome, nota bene, više nema trenersku diplomu.

Pojeo ju je! (Proguglajte Prosinečkog i neka vam to bude posljednje googlanje do kraja ove priče. Sve ostalo uzimajte bez rezerve i nemojte provjeravati jer su laž i preuveličavanje – zapamtite to dobro – jedno od osnovnih sredstava komunikacije u centru grada pa tako, evo, i kod Dopisnika).

Elem, kako bih izbjegao ranije spomenutu sudbinu Grčke, s 25 godina na grbači i u teškom stadiju krize srednjih dvadesetih – postao sam svjestan da sam bliži tridesetoj, nego dvadesetoj – odlučio sam se osamostaliti te jednom zauvijek napustiti obiteljsko gnijezdo i porodičnu idilu koju sam skupa sa svojim roditeljima, bratom, djedom, bakom i nevjerojatno tvrdoglavim i sebičnim psom, dugi niz godina predano gradio.

‘Bit ću bliže faxu…’, uvjerio sam tada roditelje da je to pametna ideja te razgulio preko kućnog praga obiteljske kuće na Jordanovcu i, preselio u centar grada.

Zapravo, to bi bila preširoka definicija moje nove lokacije. Preselio sam u – epicentar!

Pojam koji bi veliki novinarski autoritet Ino Bešker u svojoj rubrici ‘Riječ dana’ zasigurno objasnio kao mjesto neposredno iznad hipocentra ili žarišta zemljotresa, a koji za mene – novopečenog stanovnika gradskog žarišta – predstavlja prostor između hotela ‘Dubrovnik’, legendarnog ‘Charlie-a’ i restorana ‘Boban’, te čini tzv. ‘Bermudski trokut’ u kojemu je, otkad sam tu unajmio stan, znala nestati pokoja atraktivna mlađa punoljetnica.

Naravno, svjestan sam da bi stanovnici okolnih ulica, recimo Bogovićeve, Tesline ili Preradovićeve, isto mogli tvrditi i za svoju lokaciju, ali to je – s mog prozora gledajući – ipak tek širi centar… A, što se tiče one velike tramvajske stanice za Dubravu s jedne i, Črnomerec s druge strane, s onim ogromnim bijelim šatorom na sredini koji postave u zimskim mjesecima i onda ga tamo ostave sve do Uskrsa – nekoć poznate i kao Trg bana Jelačića – slično kao i spomenik Ljudevita Gaja koji je donedavno ponosno stajao nekih šest, sedam lijenih koraka udaljen od mog stana, tako sam i ja, Dopisnik iz centra, Jelačić Platzu okrenuo leđa.

‘Alal ti vera!’, čestitao mi je jedan prijatelj iz druge parkirne zone, a s kojim se unatoč tome i dalje družim, te nadodao: ‘Lokacije se ni Dikan Radeljak ne bi posramio!’

Lokacije možda i ne bi, pomislio sam, ali ove nešto ranije u priči spomenute mlađe punoljetnice – sigurno! Lagao sam, naime, da je atraktivna…

Bez da je išta znao o toj mojoj definiciji centra, moj imenjak Ćiro Blažević nedavno je učinio isto i, s jedne također vrlo atraktivne adrese na Trgu bana Jelačića, preselio je u ovaj epicentar.

‘Sine, pridrži mi lift…’, začuo sam jedan dan poznati glas dok sam stiskao gumb za brzo zatvaranje vrata.

Ćirino potpisivanje ugovora s N.k. Zagrebom vremenski se poklopilo s mojim potpisivanjem prvog podstanarskog ugovora tri kata ispod njega.

‘Malo je falilo!’, kažem mu referirajući se na utakmicu Zagreba i Hajduka koju je neposredno prije toga vodio, pokušavajući mu se na taj način malo dodvoriti dok pridržavam taj lift. Do prije nekoliko dana bila bi to samo jedna od utakmica u kojoj Hajduk lovi bodove za drugo mjesto, a Zagreb traži spas od drugoligaškog ponora. Ćiro je, međutim, sve to promijenio i okrenuo naglavačke. Uz gradonačelnikovo posredovanje pomirio se s Medićem i odlučio spasiti taj šarmantni klub iz Kranjčevićeve koji je odjedanput opet postao glavna tema svih razgovora u gradu. Startao je doduše porazom, ali znajući da je do tog trenutka odradio tek tri treninga s momčadi, rezultat nije bio ni tako loš. Pogotovo uzevši u obzir da je Hajduk te sezone u gostima tukao i Inter iz Milana…

‘Malo, ali u kurcu!’, odgovara mi Ćiro i prekida svaki daljnji razgovor na tu temu, a time i naš prvi te dugo vremena i jedini razgovor.

Do drugog kata više nisam ni zucnuo.

Na samom izlasku iz lifta mislio sam mu, u ime dobrosusjedskih odnosa, pohvaliti zbilja elegantan stil odijevanja (nosio je tamnoplavo talijansko odijelo, bijelu košulju, kravatu, poludugi kaput i, nakon dugo vremena, ponovno bijeli šal, a ovaj podatak će biti od iznimnog značaja za kostimografa ako onaj ludi Frljić ili netko drugi od ove priče odluči napraviti kazališnu predstavu). Pritom sam mu htio izložiti i svoju prvu teoriju u svojstvu ‘Dopisnika iz centra’ o tome kako po odjeći mogu, bez greške, procijeniti da li netko živi u centru poput nas dvojice ili je, eto, samo onako, malo navratio… Naime, oni koji nisu stanovnici centra, nazovimo ih ‘Ostali’, kad se upute u grad moraju biti odjeveni za sve moguće vremenske prilike. Kako je vrijeme promjenjivo, a prognozi se nikada ne može vjerovati, ti ‘Ostali’ na sebi moraju imati odjeću za slučaj kiše, snijega, ugodnu temperaturu, ali i da se mogu skinuti ako je vruće. Istovremeno, stanovnik centra poput Ćire i mene može bez previše razmišljanja izaći u laganoj košuljici kratkih rukava, a u slučaju kiše ili snijega, samo će skočiti opet do stana po kišobran.

‘Nećete ni primijetiti…’, namjeravao sam Ćiri poentirati duhovito, ‘da nas nije bilo!’

Ova teoriju, uz onu ranije navedenu definiciju ‘epicentra’ i ‘bermudskog trokuta’, te onog da su laž i preuveličavanje jedno od osnovnih sredstava komunikacije u centru grada, sasvim su dovoljni – smatrao sam – za moj dopisnički početak i, evo, prvu priču na Webu.

Bio sam siguran da će me moj susjed Ćiro Blažević zbog toga odmah prihvatiti!

Vrata lifta su se, međutim, već bila zatvorila i on je svoje putovanje do petog kata nastavio bez mene.

Ja sam se vratio u svoj prazan stan – jer, eto, lagao sam i o postojanju one mlađe punoljetnice, a ne samo njezinom fizičkom izgledu – te pomislio kako možda ipak nisam dorastao ovom životu u centru grada gdje ti je Ćiro Blažević susjed.

Možda bih se ipak trebao vratiti u sigurnost roditeljskog doma dok još uvijek mogu. Nije nam, palo mi je na pamet, ni onaj podrum tako loš…