3 molbe za budućeg zaposlenika buregdžinice na Dolcu

Buregdžinica ‘Burek’ na Dolcu još od 1987. godine, kada su je preuzeli gospođa Marija i njen brat, slovi kao najbolje mjesto u gradu za uživanje u tom orijentalnom specijalitetu.

U ponudi imaju burek s mesom, burek sa sirom i jogurt.

Ono što, međutim, nikada nemaju – na što bih svakako molio da im skrene pozornost budući zaposlenik koji će se odazvati na ovaj oglas – to je sve tri stvari istovremeno.

Najrjeđe će te naići na burek s mesom, a pogotovo ako dođete jednu minutu nakon podne, ali i u slučaju da vam se posreći s mesom, nema šanse da će biti jogurta.

Kada ima jogurta, shvatili ste, nema mesa.

Sira uglavnom uvijek ima jer je najmanje tražena roba i konzumira se isključivo u nedostatku mesa, a uz njega se najčešće potrefi i jogurt kako vam ne bi propao baš cijeli odlazak do tog magičnog polukata na Dolcu gdje se prije nalazio i Rubelj.

‘Ima li s mesom?’, započinje svaka konverzacija u tom jedva tri kvadratna metra velikom prostoru. ‘Dobar dan’ slijedi tek nakon što se ovo pitanje makne s dnevnog reda…

‘Nema!’

‘Dobar dan. Onda jedan sir!’

Ovim putem bih stoga zamolio njihova budućeg zaposlenika, onoga koji će se odazvati na oglas postavljen prije dva dana na njihov izlog, a koji možda upravo ovo čita, da ih zamoli da svakodnevno kupuju više mesa, a od kojega bi onda mogli praviti bureke i time zadovoljiti potražnju, te da odmah – podjednako važno – kupe stotinu jogurta.

Kada se brojka jogurta spusti na nekih dvadeset, trideset – neka im budući zaposlenik i to savjetuje, možda ga unaprijede – trebali bi se brzo spustiti nekoliko stepenica do tržnice koja se nalazi ispod njihova ugostiteljskog objekta i kupiti ih još.

Druga stvar koju bih ga zamolio, ali to može pričekati do proljeća dok malo ne zatopli pa da se može jesti i na terasi, neka im pomogne da osmisle nešto što će spriječiti golubove da napadaju njihove goste. Onaj partfiš s kojim gospođa Marija svakih desetak minuta bijesno izjuri i manijakalno počne udarati po stolovima i stolicama ne bi li ih otjerala, jednostavno nije dovoljno učinkovito rješenje tog itekako ozbiljnog problema.

‘I ono malo bureka s mesom što ima…’, podviknuo je prošlo ljeto na terasi jedan od njihovih starijih gostiju,’pojedu nam ovi golubovi!’

‘Popili bi nam i jogurt da ne proizvode svoje vlastito mlijeko!’, poentirao je duhovito, ali i veoma dobro informirano. (Golubovi, naime, za razliku od svih ostalih lijenih ptičurina koje susrećemo u užem gradskom središtu, imaju tu veoma korisnu poduzetničku crtu u sebi. Više o njima pročitajte na ovom linku, a sad nastavite čitati o buregdžinici genijalnog naziva ‘Burek’. Slijedi treća i posljednja molba za njihovog novog djelatnika…)

Za kraj ovog otvorenog poziva za poboljšanje uvjeta i ponude u jednom od mojih omiljenih gradskih objekata, a u koje, nota bene, zalazim češće nego u bilo koji drugi, uopće neću inzistirati na tome da se jela pravilno imenuju pa da umjesto ovih naziva iz ponude, počnemo govoriti o bureku i sirnici.

Neću tražiti ni da se s onog malog šanka gdje se primaju narudžbe, plaća i preuzima hrana, ukloni onaj odvratni šećer koji samo osoba poremećenih pogleda na život može posuti po tom tradicionalnom specijalitetu koji se neupitno mora konzumirati slan. A neću, uzgred kazano, cjepidlačiti ni oko toga što uz vilicu ne daju nož koji bi nam dobro došao jer često taj burek ne izrežu dovoljno dobro u onim svojim pozadinskim prostorijama gdje to inače čine…

Sve te priče su toliko puta ispričane, prodiskutirane i izlizane da su već postale i deplasirane.

Umjesto toga zamoliti ću samo novog člana njihova tima da prilikom iznošenja svih ovih u tekstu iznesenih ideja koje bi trebale revolucionalizirati njihovo poslovanje, poboljšati uslugu i ponudu gostima te možda čak i njemu donijeti neku neposrednu korist u vidu poboljšanja plaće ili pozicije u radnom kolektivu, ne spominje moje ime.

Ne moraju vlasnici znati da ove manje primjedbe na njihovu inače besprijekornu buregdžinicu potječu baš od mene. Njihova stalnog gosta. Ne bih, naime, želio da se naljute pa da idući put kada im pokucam na vrata, moguće već sutra, za mene više ne bude ni sira.