Kratki intervju s Vladimirom Vidrićem: ‘Rodna kuća mi je postala robna kuća’

Gospodine Vlado, kako Vam se sviđa ovo što je Tomo Horvatinčić napravio od vaše rodne kuće?

V.V.: Rodna kuća mi je postala robna kuća i to mi se, moram priznati, jako sviđa! Otkad je izgradio to velebno izdanje uopće više ne idem tako često spavati u ludaru na Stenjevcu…a i parking mi je bolje riješen.

H&M?

V.V.: Najbolji je!!!

Za vrijeme studija prava slovili ste kao veliki zavodnik. Postoji trač da ste čak na studijskom putovanju u Pulu na drugoj godini u sklopu održavanja nastave iz Kaznenog prava imali kratku, ali intenzivnu romansu s jednom asistenticom. Koliko Vam je dar za poeziju u tome pomogao?

V.V.: Sigurno mi nije odmoglo!

Gdje ste svojevremeno izlazili? Pepermint?

V.V.: Jok! Uvijek se neka ekipa skupljala ispred HNK, pa bi tamo cugali neke bombice iz kioska i radili sranja. Jednom prilikom smo čak i zapalili Mađarsku zastavu iz zajebancije, vjerojatno ste culi, ali nije to ništa bilo tako ozbiljno kako su kasnije pokušali prikazati u povijesnim udžbenicima za osmi osnovne. Palili smo do tada i automobilske gume, granje, stare krpe i cipele, ali o tome nitko nije pisao. Bili smo, jebatga, samo klinci koji ne podnose alkohol…

Stjepan Radić se, oprostite na maloj digresiji, jednom toliko napio da je cijelu noć hodao gradom i svojim bivšim djevojkama ostavljao kratke ljubavne poruke u poštanske sandučiće. Mislim da je to prvi slučaj “drunk textinga” ikad zabilježen.

A narodnjaci?

V.V.: To tek iza 2.

Dugo niste ništa napisali, ništa čak od 1909.g., na čemu trenutno radite?

V.V.: Pišem pjesmu za Jelenu Rozgu. Zvat će se “Rozgazam”, a očekujem da bi mogla biti premijerno predstavljena u emisiji Dalibora Petka krajem mjeseca.

Hvala na izdvojenom vremenu.

V.V.: I drugi put. I sam sam, naime, nekoć bio Dopisnik iz centra. Znam da Vam nije lako dobiti lajk. Ja sam svoju prvu zbirku poezije, a s kojom sam, nota bene, kasnije pokorio cijelu književnu scenu, morao tiskati u vlastitom aranžmanu.