Vrli pitac iz Charlija

(Priča pisana po uzoru na priču ‘Vrli pitac’ Darija Džamonje. Majstora kratke priče i sarajevskom ‘dopisniku iz centra’)

Bilo je to jedno nedjeljno jutro, prije otprilike dva tjedna, kada sam savršeno zalizan i u crnom kožnjaku (podatak koji će biti od iznimnog značaja za kostimografa ako Oliver Frljić ikad odluči od ove priče napraviti kazališnu predstavu), napravio nekoliko lijenih koraka do “Charlija”. O tom legendarnom zagrebačkom kafiću sam prije par dana pisao neki tekst za Jutarnji list i sada sam, evo, očekivao da će mi Ćiro, Lustig i ostali uglednici koji tamo često obitavaju, sačuvati barem stolicu za svojim stolom. Da ne kažem, rundu viknuti…

Naravno, prevario sam se!

Nitko me nije bendovao ni za suhu šljivu, a spomenuta gospoda ponajmanje.

Pomalo razočaran zauzeo sam mjesto za šankom i mrljaveći kavu, listao novine sa člancima mnogo manje čitanim od onoga moga u kojemu sam spomenuo ovaj legendarni ugostiteljski objekt, kad odjedanput:

„Dopisnik iz centra, jel tako?“, začuo sam neki šaptaj iza leđa.

Optimistično sam pomislio da je možda neka gradska ljepotica, a po mogućnosti ona plavokosa sa šestog kata u mojoj zgradi, koja je – daj Bože – čitala priču i sada želi intimno upoznati autora. Vidjevši, međutim, ispred sebe oronulog srednjovječnog muškarca sa šeširom na glavi, brzo sam se vratio u realnost.

Zovnuo mi je rundu i pomislio kako je time, bezbeli, dobio pravo da stoji kraj mene…

„Tako je!“, kratko mu odgovaram i prihvaćam piće.

„Onaj što je pisao o centru grada i Ćiri Blaževiću?“

„Taj sam!“, odgovaram vraćajući pogled na novine.

„Poznajete li ga možda osobno?“, pita me.

“Koga?”

“Pa, Ćiru!”

S obzirom da smo tih dana još uvijek živjeli u istoj zgradi i svako jutro dijelili lift, a o čemu je ovaj čovjek po vlastitom priznanju već čitao, bilo bi neobično da ne poznajem tog legendarnog trenera o kojemu se ionako već sve zna, pa ni nema potrebe da se o njemu dalje priča. (Dobro, osim možda godine rođenja za koju ni Wikipedia ne nudi pouzdan podatak, a upitno je nude li ga i knjige rođenih u Travniku).

„Poznajem!“, odgovaram mu.

„I, kakav je on?“

„Fin!“, kažem umjesto da samo odmahnem glavom i na taj način prekinem svaki daljnji pokušaj komunikacije.

„A Lustiga, našeg oskarovca koji isto tu negdje živi, poznaješ li njega?“, pita dalje.

„Poznajem“

„Kakav je on?“

„Fin“, kažem i nadam se da sam završio s ispitivanjem.

„Akademik Predrag Matvejević, on me zanima. Jeste li poznavali njega?“

Iako ga nisam poznavao osobno, znao sam da je veliki obožavatelj nogometa i rijetko kada je propuštao neku od utakmica Lige Prvaka na ogromnom Charlijevom televizoru. Neke utakmice smo čak i skupa gledali. Mislim da je navijao za Velež iz Mostara, ali drag mu je bio i Inter Milan.

„Aha!“, odgovaram.

„Kakav je on bio?”

„Fin!“

Krenuo sam ponovno listati do tad već pet puta pročitane novine i, nadajući se da će me prestati daviti ako se udubim u članak o štrajku mljekara, počinjem proučavati njihove zahtjeve.

Nisam došao ni do otkupne cijene, a vrli pitac sa šanka je nastavio…

„Tu je negdje na piće znao dolaziti i Kranjčar, zar ne?“

„Da!“

„Pa, poznaješ li ga?“

„Kojeg?“

„Niku!“

Kako ne bih poznavao nekadašnju najveću nadu hrvatskog nogometa koja je mnoge finte iz svog repertoara, da ne kažem većinu, naučio na terenu Oš Jordanovac upravo od mene.

„Znam ga!“, odgovaram, ali to da sam mu na školskom proturao kroz noge – to ipak prešućujem.

„I, kakav je on?“

„Fin!“

„A onaj drugi?“

„Koji?“

„Cico!“

„On je isto fin“, kažem, lagano žaleći što sam danas uopće izlazio iz kuće.

„A poznaješ li Pupovca?“, nastavio je bez milosti, očito znajući da i ovaj tu negdje, u užem gradskom središtu radi…

„Poznajem!”, kažem mu.

„Kakav je on, ovako uživo?“

„Fin!”

„A jesi li vidio…?“

„Nisam, ni neću!“, prekidam ga rezolutno.

Mislio sam da sam ga se time riješio, ali nije se dao…

„A Krunu Olujića, bivšeg predsjednika Vrhovnog suda, poznaješ li njega?“

„Nažalost da…“, kažem ja.

„Zašto nažalost?“

„Zato što je i on fin. Fina mu je i cijela familija…“

“K vragu..”, podviknem,”fin mu je i onaj Kramarić s kojim svaki dan pije kavu.”

Već me lagano počela hvatati panika da moj inkvizitor odnekud ne izvuče telefonski imenik i počne me propitivati od “A” do „Ž”, ali kako mi je u međuvremenu viknuo još jednu rundu morao sam trpjeti.

„Gazdaricu Charlija, gospođu Zdenku, poznaješ li nju?“

“A Sukija iz Saloona?”

Slijede imena poznatih mi i nepoznatih ljudi, a ja po automatizmu odgovaram: “Fin!”

Mog inkvizitora kao da je uhvatila nervoza ili umor od ovog surovog ispitivanja, pa mi se povisujući ton, nervozno obraća:

“Dobro Dopisniče, tebi su svi fini. Znaš li nekoga tko nije fin?”

Podižući pogled prema suhom i naboranom licu čovjeka koji me upravo ispitao više od profesora Čepula kod kojeg sam na prvoj godini prava 3 puta izlazio na ispit, naposljetku odgovaram:

“Znam, pička li ti materina… Znam tebe!”

Izlazeći iz “Charlija” i hodajući pomalo ošamućen prema zgradi, tamo negdje kod ulaznih vrata, susrećem plavokosu susjedu sa šestog kata koja je, kako će se ispostaviti, ipak čitala onu moju priču. Dodirujući mi rame govori kako joj se priča jako svidjela, posebno dio u kojem spominjem naš kvart, i pita me kako je bilo u Charliju, jednom od glavnih obilježja istoga.

Iako sam u tom trenutku bio spreman svakome tko me to pita, do detalja prepričati inkvizitorsku torturu kroz koju sam upravo prošao, a spram koje je i ona Španjolska bila nedovoljno ozbiljna stvar, gledajući njezino prekrasno boticcelijevsko lice samo kratko odgovaram:

„Fino!”