Turistička atrakcija u najboljoj robnoj kući u Zagrebu

Prekrasni narodni magazin u stečaju: NAMA, osim najljepše nekretnine u gradu Zagrebu, ima i zavidnu ponudu robe (nude sve što jednom normalnom čovjeku može zatrebati, a učestalo nigdje drugdje ne može pronaći), te velik broj usluga koje omogučuju da, na primjer, napravite rezervne ključeve, popravite cipelu, probušite uho ili, štajaznam, zakrpate nešto.

Ono, međutim, na što bih sada želio skrenuti pozornost te ovim putem apelirati na odgovorne iz gradskog ureda za turizam, to je da se na drugom katu te velebne robne kuće nalazi i nešto što, nota bene, pod hitno mora postati turistička atrakcija – mali kafić!

I to ne kafić kao što su kafići u ovim nakaznim shoping centrima po rubnim dijelovima grada, a zbog kojih sam shvatio zašto se najveći broj onih ubilačkih i samoubilačkih luđaka u Americi s mitraljezom odluče prošetati upravo po takvim centrima, već pravi kafić kakvi su nekoć bili svi ugostiteljski objekti koji su držali do sebe. Onaj s limenim šankom, štangom za nogu, konobaricom u borosanama u jednoj smjeni, a brkatim konobarom koji narudžbe ne pamti već zapisuje u drugoj. Od pića se, naravno, nudi samo Franckova kava i vinjak…

Upravo tamo sam, na vinjaku, sreo i Ćiru Blaževića. Taj trener svih trenera, kako ga nazivaju svi oni koji se razumiju u nogomet i život, uvijek je – pa i prilikom obilaska NAMA-e u potrazi za bijelim šalom kakav je nosio šampionske ’82. godine, a koji se samo u „NAMA”-i može pronaći – i više no raspoložen za kraći razgovor o bilo čemu izuzev toga zašto nije volio Prosinečkog.

“Ma, pusti to, sine…”, rekao mi je Ćiro te unatoč zabrani pušenja u robnoj kući pripalio onu tanku, šminkersku cigaretu, dok mu stara još uvijek nije ni izgorila do kraja.

„Pušio sam na klupi u polufinalu Svjetskog prvenstva…”, obrati se Ćiro konobarici u borosanama koja ga je poprijeko pogledala, te uz šeretski osmijeh dovrši svoju rečenicu, ali i ovu moju priču:”mogu valjda i u narodnom magazinu u stečaju!”

Isto bi, bezbeli, trebali učiniti i svi ovi silni turisti koji svakodnevno jurcaju Ilicom, a da pri tome ni ne znaju da samo dva kata iznad, u prekrasnoj NAMA-i, mogu osjetiti djelić Zagreba kakav je nekoć bio.

Na nama je da im to prezentiramo, a i ako ne uspijemo u tome, dobro je da takvo mjesto još uvijek postoji barem za nas.