3 pitanja vlasniku Saloona o sadašnjosti i budućnosti tog kultnog kluba koji danas slavi rođendan

Prije dvije godine Zagrebom se prolomila vijest da je Saloon ponovno otvorio svoja vrata. Informacije o tom događaju kretale su se od onoga da je Maro samo malo odškrinuo vrata kako bi proluftao ili, štajaznam, ostavio kišobran koji mu više nije trebao, pa sve do toga da je Suki ponovno na parkingu i da se na Tuškancu, kućni broj 1, već na veliko tulumari.

Nedugo nakon toga, vlasnik Saloona Maro Srezović, na njihovoj veoma popularnoj Facebook stranici, a na kojoj učestalo objavljuju fotografije iz nekih za Saloon, ali i zagrebački noćni život mnogo boljih vremena, najavio je skori povratak u osamdesete godine. Vjerni pratitelji te stranice, a ima ih više desetaka tisuća, odmah su započeli s lajkovima, sherovima i upitima koji su svi išli u istom optimističnom smjeru – onom o ponovnom otvaranju kluba.

Nitko, međutim, nije imao pojma o tome što se tamo gore, u onom predivnom tuškanačnom zelenilu i miru zapravo događa…

Elem, kako bi saznali nešto više o tome, jer kada je Saloon u pitanju nikome se ne može vjerovati na riječ, dogovorili smo intervju s jedinim čovjekom kompetentnim da o tome govori – vlasnikom! A, on nas je dobro raspoložen dočekao u nažalost i dalje ruiniranim, ali još uvijek tako šarmantnim i sjećanjima ispunjenim prostorijama tog legendarnog kluba u kojemu je najviše zagrebačkih generacija dočekalo jutro, zaljubilo se, plesalo na Magazinove hitove, Alku Vuicu, ‘Afriku’ Dine Dvornika te slavilo Božiće i Nove Godine.

1. Dobro, Maro, što se događa u Saloonu? Jeli istina da je prije dvije godine bio održan prvi party nakon zatvaranja ili si samo ostavljao kišobran u klubu, a netko izmislio cijelu tu priču u koju smo svi vrlo rado povjerovali?

Nakon što smo po pravomoćnoj presudi vraćeni u posjed Saloona trebalo je utvrditi visinu nastale štete, a za što smo angažirali sudskog vještaka – procjenitelja. Taj proces je trajao par mjeseci i tek nakon toga krenuli smo sa čišćenjem i uređivanjem prostora koji je bio neprepoznatljiv. Kada smo to obavili 1.10.2016 imali smo prvi event ‘TOČNO U PODNE ISPRED SALOONA – ZA DOBRA STARA VREMENA’ i postavljanje spomen ploče toj legendarnoj pjesmi nastaloj upravo na našem šanku. To je bio prvi dnevni event, a prvi večernji bio je multimedijalni performans umjetnice Mirte Pejić…

Nakon toga došao sam na ideju da osposobim jedan od šankova u klubu za privatne partye i evente kako se Saloon ne bi zaboravio, ali i da opet živne priča s Tuškanca.

Bio je to velik posao. Trebalo je sve očistiti od šute i uništenih stvari. Riješiti se prašine, oprati podove i 20 puta sklepati šank. Zakucati stare fotografije sa zabava u Saloonu koje su nam njihovi autori poklonili, postaviti rasvjetu i zvučnike koje nam je posudio dobar prijatelj. Bilo je tu itekako puno posla kako bi sve to ponovno profunkcioniralo za druženje s dragim ljudima koji vole Saloon…

I, tako je prije više od godinu dana u Saloonu održan prvi veliki party nakon onog ilegalnog zatvaranja. U organizaciji popularne Facebook grupe “Osamdesete u Zagrebu”, napravili smo veliki tulum pod parolom: Povratak u osamdesete – zlatne godine Saloona!

2. Je li bilo takvih partija i tijekom protekle godine još te koji su ti daljni planovi sa Saloonom?

Bilo je i biti će! Sigurno će u budućnosti biti jos partya u Saloonu. Vratili smo se! Oni su, međutim, isključivo u privatnim aranžmanima, tj. u organizaciji onih koji Saloon unajme za neka događanja poput rođendana, proslave momačke večeri, team builldinga firmi itd…

Posljednji takav party je bio nedavno – za Novu godinu!

Sramota je, međutim, da i više od dvije godine otkad smo vraćeni u prostor ne možemo ishoditi dozvole da ponovno započnemo s radom kao pravi klub.

3. Stare fotografije iz Saloona koje su ponovno okačene na zidove, a koje krase i tvoje stranice na Facebooku te koje ću ti ukrasti i objaviti uz ovaj intervju, pravi su svjedok jednog vremena koje je svima bilo drago i kojega se uvijek rado sjete. Upravo iz tog razloga je nedavno izašla i monografija o Saloonu te izazvala opće oduševljenje među njegovim nekadašnjim posjetiteljima. Kako si zadovoljan istom?

Na monografiji se radilo punom parom. Bio je to velik i obiman posao. Između 10.000 fotografija trebalo je izabrati one najbolje, a da se, pri tome, nitko ne izostavi ili naljuti. Valjalo ih je sortirati po desetljećima i popratiti prikladnim tekstovima te pričama gostiju, kumova, zaposlenika i pjevača.

To je svakako jedan fenomenalnan povijesni presjek zabrebačkog noćnog života i veoma je žalosno da je Ured za kulturu Grada Zagreba odbio financijski podržati takav značajan projekt. No, bilo je i onih koji su to prepoznali kao izvrstan i značajan projekt te nam pomogli… Hvala im, ovim putem, svima!

Nakon što smo završili razgovor o sadašnjosti i budućnosti Saloona, napravili smo krug po svim tim prostorijama i plesnim podijima da vidimo kako sve to sada izgleda, a onda se nametnula i tema koju smo nastojali izbjeći jer, osim što je bolna, više je puta ispričana te je svima poznata – ona o nedavnoj prošlosti Saloona. Onoj ružnoj, kada su neki primitivci provalili u njega, ilegalno ga zauzeli, te uništili sve što se uništiti dalo. Praveći, naime, taj krug po Saloonu nismo mogli ne prisjetiti se svih onih krugova koje smo tu radili dok je on bio na vrhuncu svoje slave i dok se od gužve jedva prolazilo, a što bi svakako bila dodatna čar svega toga jer bi uvijek sreo nekog poznatog, malo se zadržao razgovarajući s njim ili, eto, očešao se od nekoga nepoznatog, ali atraktivnog. (Ta sjećanja nam, evo, ipak nisu uspjeli uništiti poput zidova i instalacija…)

Maro je po tko zna koji put ispričao cijelu tu priču i otvorio srce, ali ono što osim njegove iskrenosti zbilja fascinira je pozitivan stav prema životu i budućnosti kluba. Iz cijele te situacije koja je za njega i njegova oca bila vjerojatno najgora moguća, izašao je, čini se, mnogo jači. Osobno ga ranije nismo poznavali, ali ukoliko je netko zalazio u Saloon kao što smo to mi činili, bilo je nemoguće ne primijetiti ga. Uvijek je bio okružen mnoštvom prijatelja, iznimno zgodnim djevojkama i poznavao je sve celebrityje koji su dolazili u Saloon od braće Petrović pa sve do Severine.

Zbog svega toga, jasno, prezirali smo ga! Barem mi kojima je bio uspjeh i ući u Saloon, a kamoli imati tamo svoj stol oko kojega se naguravaju neke od najljepših zagrebačkih djevojaka…

Sasvim krivo držali smo ga za tipičnog predstavnika ‘zlatne mladeži’ koji na račun određenih roditeljskih postignuća živi nekim flambojantnim životnim stilom. Nešto dakle, što smo navikli viđati po drugim zagrebačkim klubovima, ali Saloon se – kako smo tek danas shvatili – i po tome razlikovao od ostalih. Ovaj čovjek s kojim smo se našli, sušta je suprotnost svim tim lažnim predodžbama koje smo o njemu tada imali, a zapravo samo sramotnim izlikama kojima smo pokušavali opravdati vlastiti neuspjeh.

Vrlo je pristojan, elokventan, informiran, pozitivnih životnih stavova i bez imalo zloće, ljubomore ili neke druge negativne ljudske osobine koja bi u neku ruku bila čak i razumljiva nakon te velike nepravde koja mu je nanesena. A, upravo taj njegov pozitivan stav i orijentiranost prema budućnosti, ali i sve ovo što je za Saloon do sada učinio – pobjeda na sudu, dovođenje kluba u red i novi početak partyja – najveća je garancija za ponovni uspjeh Saloona.

Uspjeh Saloona je, uzgred kazano, i uspjeh onog finog, kulturnog i građanski odgojenog Zagreba koji se voli dobro provoditi.