Uspješan prelazak ceste kod Britanca

Prešao sam onu malu, itekako opasnu zebru između tramvajske stanice na Britancu i onog Konzuma na ćošku, te odmah zauzeo položaj da pređem i onu drugu, nešto malo veću, ali ništa manje opasnu na Ilici. Onu koja spaja taj Konzum s jedne strane i prazni prostor na kojemu stoji znak zabrane plakatiranja s druge. Nekoć je to bio kafić ‘Ilički trg’, registriran doduše kao nekakva udruga, pa uslijed toga i zatvoren od carinske uprave, ali već nekoliko godina – baš poput mnogih objekata u ovoj Ilici – zjapi prazno.

Ne smije vas zavarati na brzaka zalijepljeni natpis na ulaznim vratima; ‘zatvoreno radi preuređenja’ , do toga naime neće doći tako skoro. Isto kao što se ni onaj koji je zalijepio: ‘vraćam se za 5 minuta’, na vrata Marlbora Classica u Massarykovoj, nije vratio već dobrih 15 godina…

Spomenute zebre – zato sve ovo i pišem, kao neku vrstu upozorenja – opasne su po život i iskreno me čudi da više ljudi tu ne nastrada na dnevnoj bazi.

Općenito je Ilica prometno nevjerojatno opasna ulica. One teške prometne nesreće uzrokovane alkoholom, drogom i brzinom, što se događaju u gluho doba noći i o kojima učestalo imate priliku čitati u crnim kronikama dnevnih novina, samo su dio problema. Ulica je po danu podjednako opasna… Nevjerojatne brzine, slabo uočljive zebre, loše osvjetljenje, nedostatak ležećih policajaca, biciklisti koji voze u suprotnom smjeru i ne staju pred tim istim zebrama, pješaci koji prelaze gdje god im padne na pamet te prisutnost prometne policije koja je ravna nuli, samo su neki od problema.

O tome kako je ova ulica prometno preopterećena, pogotovo otkada je svatko s vozačkom dozvolom postao i taksist, internet prodaja dovela do toga da i toaletni papir naručujemo preko ‘klika’, a onda dostavna vozila

te svatko naručuje sva tri obroka putem onih biciklista s predimenzioniranim plavim torbama, neću sada trošiti previše riječi.

Prava je sreća da sam, evo, u jednom komadu i prešao tu prvu zebru do Konzuma.

Na ovoj drugoj prema ranije spomenutom i ranije postojućem kafiću udario me doduše, auto koji je vozio u drugoj traci i nije shvatio da se onaj iz prve zaustavio kako bi pješak na zebri prešao cesti, ili ga se, jebiga, nije ticalo, ali već i sama činjenica da sam tako blizu došao tome da živ pređem obje zebre kod Britanca – velik je uspjeh!