Prije 3 godine, priznajem, popio sam piće na račun Tome Horvatinčića

Antu Čačića sam sreo neposredno nakon Eura 2016. Sjedio je ispred ‘Charlija’ u Gajevoj za stolom sa Ćirom Blaževićem i Tomom Horvatinčićem. Ostavljao je dojam totalno rastresenog čovjeka…

Svađao se sa Ćirom o tome – pazite, molim vas, ovu ludost – tko je bolji trener. Tom prilikom je izvlačio neku izmišljenu statistiku kako je on, zapravo, najuspješniji reprezentativni izbornik, a ovo rano ispadanje s Eura za koje je on, kako je to Ćiro  dobro primijetio, isključivi krivac, pravdao je nedostatkom sreće.

‘Da Prosinečki nije dao onaj slučajni gol Jamajci…’, buncao je, ‘ti Ćiro ’98. ne bi prošao ni skupinu!’

Ćiro i Tomo su ga gledali kao da mu nisu sve daske na broju!

U tom trenutku kraj ‘Charlija’ prolazilo je nekoliko geliptera, tipičnih pripadnika nekih balavih podgrupa Bad Blue Boysa, a koji su ga odjedanput sasvim bespotrebno i neprimjereno počeli vrijeđati.

‘Jebo te Mamić!’, rekao mu je neki slinavac kojemu može biti otac, a drugi, također slinavac, nadovezao se s nekim još jadnijim psovkama.

Čačić koji je i bez te provokacije bio na rubu živaca, argumentacija mu naime nije držala vodu, na ovo nije nikako mogao odšutjeti, a što se mene tiče nije bez obzira na sve ni trebao, te im uzvraća nešto u smislu da su neodgojeni.

Njihove uvrede nakon toga su postale još glasnije i žešće, a u jednom trenutku su njih dvojica, trojica, koliko ih je već bilo, i krenula prema njemu tražeći, kako se činilo sa susjednog stola, fizički obračun.

Majka mog osnovnoškolskog prijatelja Tonija, koji je sjedio sa mnom za tim susjednim stolom tijekom ovih zbivanja u Gajevoj, predaje u nekoj zagrebačkoj osnovnoj školi strane jezike zajedno sa Čačićevom suprugom. Dobre su kolegice, pa čak i prijateljice, a Ante joj se već nekoliko puta – kada bi dolazio po svoju suprugu nakon nastave – ponudio da je odveze kući kako ne bi morala čekati na autobus.

Navodno, govorio mi je Toni svaki put kada bi ga ja kritizirao za vrijeme gledanja utakmica, nije loš čovjek.

Ovo ne pišem kako bih amnestirao dobrog Antišu za loš rezultat na europskom prvenstvu, a za koji krivim isključivo njega i onoga tko ga je postavio, već samo kako bih otkrio Tonijeve motive da u trenutku kada su oni jazavci nasrnuli na čovjeka koji se opasno bliži svojim šezdesetim godinama, i koji se, eto, u nekoliko navrata fino ponio prema njegovoj mami, skoči od našeg stola i stane u njegovu obranu.

Jednog od njih je uhvatio za žgoljavi vrat, a drugoga odgurnuo lijevom rukom. Treći, koji je u početku isto bio tu negdje, odjedanput je nestao.

Ustao sam i ja, više kao podrška Toniju nego Čačiću, a ovi su zbog brzine i žestine naše reakcije pomislili da smo neki Čačićevi bodyguardi. (Ni u najluđim snovima, naime, nisu mogli zaključiti da Čačićeva supruga radi s Tonijevom mamom u školi…)

Prije nego što se Ćiro uspio dignuti iz udobne ‘Charlijeve’ fotelje, te svojim autoritetom primiriti cijelu situaciju, momci su uz neke prijetnje i uvrede dali petama vjetra te nestali negdje u Marićevom prolazu.

‘Ja bi ih potegao šakom…’, oglasio se zatim Horvatinčić po prvi put, ‘ali odmah bi svi objavili da sam napao neku djecu’.

‘Ni sutkinja Šupe me ne bi mogla spasiti!’, poentirao je duhovito.

Nitko od nas mu na to nije ništa odgovorio, prekontroverzna je ličnost da bi se upuštali u neku normalnu komunikaciju s njim, pogotovo ovu zajebantsku, ali kada je pitao što ćemo popiti, ja sam rekao Pelinkovac, a moj frend Toni mali makijato.

Besplatno piće se, bez obzira što mislili o Tomi i Antiši, ipak ne odbija.