Prije 3 godine, priznajem, popio sam piće na račun Tome Horvatinčića

Antu Čačića sam sreo neposredno nakon Eura 2016. Sjedio je ispred ‘Charlija’ u Gajevoj za stolom sa Ćirom Blaževićem i Tomom Horvatinčićem. Ostavljao je dojam totalno rastresenog čovjeka…

Svađao se sa Ćirom o tome – pazite, molim vas, ovu ludost – tko je bolji trener. Tom prilikom je izvlačio neku izmišljenu statistiku kako je on, zapravo, najuspješniji reprezentativni izbornik, a ovo rano ispadanje s Eura za koje je on isključivi krivac pravdao je nedostatkom sreće.

Ćiro i Tomo su ga gledali kao da mu nisu sve daske na broju!

U tom trenutku kraj ‘Charlija’ prolazilo je nekoliko geliptera, tipični pripadnici nekih balavih podgrupa Bad Blue Boysa, a koji su ga odjedanput sasvim bespotrebno počeli vrijeđati.

‘Jebo te Mamić!’, rekao mu je neki slinavac kojemu može biti otac, a drugi, također slinavac, nadovezao se s nekim još jadnijim psovkama.

Čačić koji je i bez te provokacije bio na rubu živaca, ovo nije mogao, a što se mene tiče nije ni trebao, više tolerirati, te im uzvraća nešto u smislu da su bezobrazni i neodgojeni.

Njihove uvrede su nakon toga postale još glasnije i žešće, a u jednom trenutku su njih dvojica, trojica i krenula prema njemu tražeći, kako se činilo sa susjednog stola, fizički obračun.

Majka mog osnovnoškolskog prijatelja Tonija, koji je sjedio sa mnom za tim susjednim stolom tijekom ovih zbivanja u Gajevoj, predaje u nekoj školi strane jezike zajedno sa Čačićevom suprugom. Dobre su kolegice, pa čak i prijateljice, a i Ante joj se već nekoliko puta kada bi dolazio po svoju suprugu nakon nastave, ponudio da je odveze kući kako ne bi morala ići na autobus.

Navodno, govorio mi je Toni svaki put kada bi ga ja kritizirao za vrijeme gledanja utakmica, nije loš čovjek.

Ovo sve pišem ne kako bih amnestirao dobrog Antišu, već samo kako bih otkrio Tonijeve motive da u trenutku kada su oni jazavci nasrnuli na čovjeka koji se opasno bliži svojim šezdesetim godinama, i koji se, eto, fino ponjeo prema njegovoj mami, skoči od našeg stola i stane u obranu Čačiću.

Jednog je uhvatio za žgoljavi vrat, a drugoga odgurnuo lijevom rukom. Treći, koji je u početku isto bio tu negdje, odjedanput je nestao.

Ustao sam i ja, više kao podrška Toniju, nego Čačiću, a ovi su zbog brzine i žestine naše reakcije zasigurno pomislili da smo neki Čačićevi bodyguardi. (Ni u najluđim snovima, naime, nisu mogli zaključiti da Čačićeva supruga radi s Tonijevom mamom u školi…)

Prije nego što se Ćiro uspio dignuti iz udobne ‘Charlijeve’ fotelje, te svojim autoritetom primiriti cijelu situaciju, momci su uz neke prijetnje i uvrede dali petama vjetra te nestali negdje u Marićevom prolazu.

‘Ja bi ih potegao šakom…’, dobacio je Horvatinčić,’ali odmah bi svi mediji objavili da sam napao neku djecu’.

Nitko od nas mu na to nije ništa odgovorio, prekontroverzna je ličnost da bi se upuštali u neku normalnu komunikaciju s njim, ali kada je pitao što ćemo popiti, ja sam rekao pelinkovac, a Toni mali makijato.

Besplatno piće je, ipak, besplatno piće.