Kazalisna kritika s nogu: Sjećaš li se Dolly Bell?

Upravo se vratio s predstave ‘Sjecas li se Doli Bel?’ iz Kazalište Gavella, a koja je je veceras tamo izvedena u sklopu Gavellinih veceri i za koju je, uzgred kazano, kartu bilo skoro pa nemoguce nabaviti. Morao sam potegnuti svaku bosansku vezu koju imam – od Ilidže pa sve tamo do Travnika – kako bih vam mogao saopstiti ovu veoma vaznu stvar: apsolutno se isplatilo javiti tetki koju godinama nisi posjetio kako bi je pitalo da li je istina da je ona Emiru Hadzihafizbegovicu u Tuzli predavala u Osnovnoj skoli, te da li bi joj bio problem pitati ga za kartu. Nakon sto vas ona onako profesorski, kulturno odjebe – moram i to navesti jer je skoro 4 sata ujutro i p’jan sam ko vinta – isplatilo se traziti i Ciru Blazevica da Glumca zamoli za karte. A, kada kazem ‘Glumca’ – ovo je sada veoma vazno za zabiljeziti – onda bezbeli mislim na Emira Hadžihafizbegovića… (kao kada se nekoc govorilo ‘Pisac’ pa se znalo da se misli na Andrića. Ili, stajaznam, Pjevac, pa nije bilo potrebe uzalud spominjati ime Davorina Popovica).

Mnogi su vjerojatno gledali Kusturičin svjetski poznati i obilno nagrađivani film, pa je radnja svima više-manje poznata i nema potrebe da o njoj sada nasiroko razglabam, ali ono sto se ipak treba spomenuti jer je to izuzev druzenja za Gavellinim sankom s kceri jednog od najboljih hrvatskih novinskih pisaca Miljenko Mitrovic, a koja se pokazala kao jedna divna, nevjerojatno draga i njezna osoba kakve se u danasnje doba rijetko kada i rijetko gdje moze susresti, pa gospodinu Miljenku idu sve pohvale za to, svakako najvaznija stvar vezana za ovu predstavu je ta da se vise drzala originalnog Sidranovog romana, nego što je to, eto, činila s Kustiričinim filmom!

Ponoviti cu jos jedanput jezikom razumljivim novim generacijama, a koje mozda imam medju prijateljima i koje me prate na Facebooku izmeđuostaloga sto ponekad osim obiteljskih slika, foto montaza poput ove na profilnoj, lajkanja svojih statusa te samopromocije vlastitih prica i novinskih tekstova, znam ovdje nesto ovako pijan objaviti : Kusturica 🖕🏻, a Sidran 💪🏻.

Rezultat toga je ovo kazalisno remek djelo koje sam veceras gledao, a u kojemu je mnogo vise u nego u filmu – pazi sad ovu sasvim trijeznu i pomalo preseratorsku opservaciju – prisutan sam pjesnik!

Ukoliko ikada budete te srece da pogledate predstavu, shvatiti cete o cemu govorim, te da nisam bas toliki preserator, a tri najocitija primjera koja vam sada mogu dati su ta da je: 1. Ovo predstava koja nema jednog glavnog glumca, vec je svih njih dvanaest koji se na sceni pojavljuju glavno, a svako je dobio svoj podjednako vazan dio u predstavi, te 2. Sekvenca sa smrti oca, a kojega ovdje glumi ranije spomenuti Glumac, drugacija je od filma utoliko sto ona tamo dolazi od necega na sto covjek ne moze utjecati, od raka, a u predstavi se ona, slicno kao i u originalnom Sidranovom romanu koji je prvobitno bio zamisljen kao trilogija, pojavljuje od razocarenja u sustav u koji se do tada slijepo vjerovalo te koji se svojoj familiji agresivno nametao. To je neka vrsta voljne smrti koja dolazi nakon sto mu je unisteno vjerovanje u jednu stvar, a nakon cega ne postoji niti jedan moralan razlog za nastavkom zivota…

Nevjerojatno nesto, to obavezno morate vidjeti!

Primjer broj 3: ne mogu se trenutno sjetiti sto sam ovdje mislio napisati.

Ono sto bi vezano za ovu predstavu svakako jos trebalo spomenuti, osim genijalnih muzickih numera s prepjevom Celentanovih ‘24000 polubaca’ na nas jezik i izvodjenja istoga bez instrumenata, te Emirovog ‘flegma plesa’ kada dobije odluku o rjesavanju stambenog pitanja, to je cinjenica da iako predstava ima 12 glumaca, i svi su, kao sto sam vec naveo, glavni (!) , ona je ipak, jebo mater svooojuuu redatelj Kokan Mladenovic kojemu je to palo na pamet, monodrama.

Glumac Mirsad Tuka, naime, utjelovljuje starog Dinu Zolju koji je cijelo vrijeme prisutan na sceni i ostavlja dojam covjeka koji se nakon cetrdeset-pedeset godina izbjeglistva u nekoj Kanadi ili Americi, nije bitno, na samo dva sata koliko predstava traje, vratio u kucu svog djetinjstva. Sve ono sto mi na pozornici vidimo, barem je meni takav dojam ostao nakon predstave i svih onih pelinkovaca popijenih na sanku s kceri starog Mitrovica, njegova su sjecanja na to razdoblje Sarajeva iz 60-ih godina proteklog stoljeca te njega samog i familiju mu…

Ima tu naravno jos mnogo toga za spomenuti… scena silovanja Doli Bel, na primjer, a koja je u filmu prikazana kao nesto sasvim bezazleno i vise fokusirano na te momke koji su time, ko fol, postali muskarci, nego na nju kao zrtvu koja nakon toga vise nikada nece biti ista osoba, ovdje je prikazana sasvim drugacije. Nakon svih onih silovanja koji su se od strane cetnika dogodili na podrucju BIH tijekom rata, ali ako hocete i ovoga sto se ovih dana dogadja u Hrvatskoj, bilo kakav drugaciji prikaz od ovoga koji smo imali u predstavi bio bi krajnje deplasiran. Mali Sin Kurt, nadalje, destogodišnjak koji je fantasticno utjelovio najmlađeg clana familije Midhu, netko je o kome cemo s godinama sasvim sigurno mnogo vise cuti, ali i to vjerojatno na engleskom jeziku i to prilikom dodjele neke od nagrada za najboljeg glumca. Pravi mali Wunderkind za koga je netko ispravno ustvrdio da je za njega najveca stete sto ce se na kraju ipak morati odluciti za jedan od mnogo svojih talenata (Ne znam vise tko je to rekao, ali nije iakljuceno da je bio i njegov otac, Almir Kurt, takodjer glumac)… Pa čak i scenografija koja je uz pomoc kofera uspjela ostvariti mnoge metafore, među kojima je najocitija ona da predstavljaju neki vrstu Dininih kapsula sjecanja, ali i stalno nagovjestavaju tu selidbu koju svi zeljno ocekuju, a od koje – spoiler alert – na kraju ipak nista nece biti, nesto je bez cega ova predstava ne bi bila ni priblizno tako dobra kako je, evo, sada bila.

Emir Hadzihafizbegovic (i pijan mu dobro potrefim prezime), rekao je sljedece kada je napokon odluceno da ce u Kamernom teatru realizirati ovu predstavu: ‘Doli Bel, pozorisna predstava u Sarajevu – kako to dobro zvuci, kako odzvanja, kako je to bitno i vazno za kulturni krug Sarajeva…’

Sve to, ali i jos mnogo vise, zakljucio je riječima: ‘ Ja sam sretan covjek!’

Nakon ovog vecerasnjeg iskustav u Gavelli, mogu samo ustvrditi da: Doli Bel, pozorisna predstava u Zagrebu, također fantasticno zvuci, te da sam veceras i ja, eto, sretan covjek i, mozda jos vaznije, sretan Sarajlija u Zagrebu!

Sunce mi je zasjalo u ovom gradu – da parafriziram tu legendarnu recenicu i zakljucim ovu kasnovecernju ili ranojutarnju kazalisnu kritiku s nogu – bas onako kako treba.