Mala priča o velikom potresu

Večer pred veliki zagrebački potres koji sam kao stanovnik centra grada itekako osjetio, a čije posljedice i dalje osjećam jer sam uslijed oštećenja na zgradi morao iseliti iz svoga stana te preseliti kod roditelja u jedan potresom ne toliko pogođen kvart, čitao sam treći nastavak kompozitnog teksta Monje Jović: ‘Miševi na mostu’. U jednom dijelu te priče spisateljica spominje da je kao dijete kod babe na selu, kada bi se pripremala za spavanje u krevetu s dubokim perinama u koje bi upadala kao u živi pijesak, kraj uzglavlja uvijek imala pripremljen zavežljaj s hranom.

‘Neka ovo bude tu…’, govorila bi joj baba, stravično je, zapravo, plašeći time,’ako usred noći budemo morali bježati u šumu!’.

Iduće jutro, ono nedjeljno oko 06.24h, dok sam vadio svoje ni dvogodišnje dijete iz krevetića te bježao iz zgrade čije urušavanje, kako mi se tada činilo, zasigurno slijedi kroz koju sekundu, kroz glavu su mi prošle samo te mudre riječi Monjine babe.

Osjećao sam veliku krivnju što kraj uzglavlja i sam nisam pripremio zavežljaj s hranom, a koji bih sada, dok bježim, evo, skoro pa u šumu, mogao ponijeti sa sobom da nahranim dijete…

Taj osjećaj krivnje teže mi je pao od onoga uzrokovanog potresom – straha.