Mala priča o velikom potresu

Večer pred veliki zagrebački potres koji sam kao stanovnik centra grada itekako osjetio, a čije posljedice i dalje osjećam jer sam uslijed oštećenja na zgradi morao na neko vrijeme iseliti iz stana te preseliti u jedan potresom ne toliko pogođen kvart, čitao sam treći nastavak kompozitnog teksta Monje Jović: ‘Miševi na mostu’. 

 

U jednom dijelu te priče spisateljica spominje da je kao dijete kod babe na selu, kada bi se pripremala za spavanje u krevetu s dubokim perinama u koje bi upadala kao u živi pijesak, kraj uzglavlja uvijek imala pripremljen zavežljaj s hranom.

 

‘Neka ovo bude tu…’, govorila bi joj baba, stravično je, zapravo, plašeći time, ’ako usred noći budemo morali bježati u šumu!’.

 

Iduće jutro, ono nedjeljno 22.03.2020.g. u 06.24h, dok sam vadio svoje ni dvogodišnje dijete iz krevetića te bježao iz zgrade čije urušavanje – kako mi se tada činilo – zasigurno slijedi kroz koju sekundu, kroz glavu su mi prošle samo te mudre riječi Monjine babe.

 

Osjećao sam veliku krivnju što kraj uzglavlja i sam nisam pripremio zavežljaj s hranom, a koji bih sada dok bježim, evo, skoro pa u šumu (u drugu parkirnu zonu), mogao ponijeti sa sobom da nahranim dijete.

 

Snijeg koji je počeo padati u trenutku kada smo goli i bosi istrčali na ulicu nije mi pri tome ni malo pomogao

 

Taj osjećaj krivnje, shvatio sam odmah, a još uvijek to nosim u sebi, teže mi je pao od onog osjećaja uzrokovanog potresom – straha.