‘Zdenkica…’, tepao joj je u slušalicu,’moraš doći vidjeti lokal’.
Nakon nekoliko trenutaka koje je odšutio, slušajući valjda što mu ona ima za reći s druge strane linije, zaključio je taj kratki telefonski razgovor iskrenim riječima: ‘Neću ovo moći bez tebe!’
Gospođa Zdenka Braun je u to vrijeme bila iznimno zadovoljna zaposlenica u samo nekoliko stotina metara od kafića udaljenoj Zagrebačkoj banci, te se snažno protivila suprugovoj ideji o kupnji lokala. Preklinjala je Mirka da ne ide u ugostitelje te da se drži sporta, nečega o čemu je puno toga znao, ali s obzirom na Mirkovu legendarnu tvrdoglavost, koja mu je u igračkim danima znala biti vrlina, a u obiteljskim ponekad i mana, odustajanje od te ideje nikada nije bila realna opcija.

Gospođa Zdenka unatoč svemu nije mogla odbiti taj njegov poziv i, pod pauzom je uzela svoju geldtašnu te se uputila prema Gajevoj ulici gdje su je svi već iščekivali. Mirko si je već bio natočio jedno pićence na šanku, arhitekt Filipović ponosno je stajao na sred svoga djela očekujući osim dogovorene naknade i određene pohvale, a gospođaFilipović je nezainteresirano sjedila za stolom u kutu prebacujući neku čašu iz jedne ruke u drugu.
Gospođa Braun obišla je po svom dolasku prednju prostoriju, stražnju, zavirila u pripadajuću ostavu, stala iza šanka te pregledala toalete.
Izašla je iz lokala, pogledala ga još jedanput izvana, te se ponovno vratila unutra.
Spomenuti trojac s uzbuđenjem je očekivao njezinu reakciju, ali nisu, čini mi se, dobili ono što su očekivali.
‘Ovo je užasno!’, procijedila je gospođa Braun kroz zube na rubu suza.
Arhitekt Filipović skrenuo je pogled u strop, Mirko se zagrcnuo na piću, a gospođi arhitektici ispala je čaša iz ruku na pod i razbila se u tisuću komada po tek postavljenim ploćicama.
‘Ovo je…’, ponovila je gđa. Zdenka Braun još jedanput za slučaj da je netko od prisutnih nije čuo, ‘čista katastrofa!’.
Pa evo, rekla je skupljajući komadiće upravo razbijene čaše, ni ploćice vam nisu iste u prednjoj i stražnjoj prostoriji.

Ulaz mora biti prema trgu, nastavila je, ovaj sadašnji neka bude veliki prozor, a dva manja prozora moraju biti probijena i kraj novih vrata.
‘Ja to ne mogu sada mijenjati!’, pobunio se odmah arhitekt Filipović pozivajući se na svoj autoritet, ali ona ga je prekinula i prije nego što se uspio pozvati na to da je projektirao hotel Dubrovnik, te ga obavijestila da to ni neće biti potrebno.
‘Sve ću završiti s vašom suprugom!’, rekla je gospođaZdenka i zasukala rukave.
Na svoje radno mjesto u Zagrebačkoj banci nikada više se nije vratila, ali lokal je u itekako izmjenjenom izdanju, 21. lipnja 1972.g. po prvi puta otvorio svoja, prema Jelačić Platzu okrenuta vrata.
Sve ostalo je, reklo bi se, povijest ovog lijepog grada.