Kako se Bečka šnicla našla na jelovniku restorana visoke kuhinje. Kronologija događaja…

Nedavno preminuli golgeter Gerd Muller, osim po rekordnom broju pogodaka koje je pospremio golmanima iza leđa, poznat je i po filozofskoj rečenici koju je izrekao kada mu je Barcelona, ne bi li ga otela Bavarcima, ponudila višestruko bolju plaću od one koju je primao u Bayernu iz Munchena.

‘Ne mogu pojesti više od jedne šnicle’, objasnio je taj hladnokrvni egzekutor svoju odluku da odbije mnogo lukrativniju ponudu te da, eto ipak, ostane u bavarskoj prijestolnici.

Sve što se događalo nakon toga je, reklo bi se, veličanstvena povijest tog kluba i njemačkog nogometa a koju je upravo on ispisao zlatnim slovima.

Svjesni da nije zahvalno proturječiti jednoj takvoj nogometnoj ikoni poput njega, pogotovo ovako posthumno, ali svega par dana nakon njegove smrti, u zagrebačkom restoranu Theatrium by Filho, smještenom u nekadašnjem Atriju kraj ZKM-a, ja i Ćiro Blažević – također jedna legenda iz svijeta nogometa, samo je on za razliku od Mullera i, unatoč recentnim medijskim natpisima o njegovom zdravlju, itekako živ te pun energije, elana i vica – nismo imali drugog izbora nego demantirati slavnog Nijemca.

Svatko od nas pojeo je, naime, najmanje po tri Bečke šnicle…O tome koliko smo pojeli nevjerojatno ukusnog krumpira, a koji je bio slađi od bilo kakvog deserta, pa čak i od sjajnog Tiramisua koji kao jedan od specijaliteta kuće imaju u ponudi, nitko nije uspio voditi računa. Dopustite mi, međutim, da se prije toga vremenski vratim par mjeseci unazad kako bih vam objasnio odakle se to naizgled jednostavno jelo uopće našlo u ponudi ovog zasigurno najambicioznijeg restoranskog projekta ikada otvorenog u centru Zagreba. (Ipak je ovo kronologija…)

——-

Elem, neposredno prije nego što će spomenuti restoran zatvoriti preko ljeta kako bi zaposlenici otišli na zasluženi godišnji odmor, usudio sam se kod vlasnika restorana, ujedno i najveće kuharske zvijezde mlađe generacije, Filipa Horvata, zainteresirati kako bi on pripremio jedno od mojih dražih jela, a koje još od malena naručujem gdje god dođem pa po tome, evo, donekle procjenjujem restoran i kuhara – Wienerschnitzel!

U Zagrebu je najviše volim pojesti kod Stankeca u Purgeru, iako mi, jasno, ni slavna Esplanadina nije mrska, ali kako ju priprema netko tko sa svojih jedva dvadeset i šest godina ima velike izglede da za šest mjeseci kada izađe novi vodič postane najmlađi Chef na svijetu koji je i kao vlasnik restorana dobio Michelinovu zvjezdicu već u prvoj godini nakon otvaranja, nešto je što sam jednostavno morao saznati iako je u tom trenutku uopće nisu nudili na jelovniku.

‘To je kao da od Pavarottija zatražiš da ti, onako za dušu, otpjeva nešto od Halida…’, odgovarali su me mnogi od tog nauma, znajući da te velike kulinarske zvijezde – čitali su svi mnogo o tome i gledali onog ludog Engleza što galami na ljude i vrijeđa potčinjene – znaju biti strašno uvredljivi, a ovo je, složiti ćete se, nešto zbog čega bi mi netko takav mogao po kratkom postupku uskratiti pristup njegovu restoranu. Ili, u najboljem slučaju, mogao bi mi prestati slati onaj njihov fantsastični ‘Pozdrav iz kuhinje’ koji serviraju na početku svakog objeda.

Chef Filip, međutim, savršeno jednostavan kakav jeste, poput nekog Luke Modrića hrvatske gastro scene, pristao je na moju molbu te je obećao ispuniti čim – pazite molim vas ovo – pronađe pravo tele.

Isprva sam, naravno, mislio da se šali, te da je to neka interna kuharska fora kojom se zapravo odbijaju naporni gosti, pogotovo jer su već pripremili sasvim novi, nevjerojatno zanimljiv menu za predstojuću restoransku sezonu u Zagrebu, ali svega par dana nakon što je restoran ponovno otvorio svoja vrata nakon godišnjih odmora, on je, čini se, pronašao pravo tele i, pozvao me na taj veoma poseban ručak.

Ne želeći doći praznih ruku, ipak mi je time, shvatio sam, iskazana velika čast, te znajući da je Filip veliki Dinamovac, o čemu svjedoči i umirujuća modra boja koja dominira unutrašnjosti restorana, kao dar sam mu u goste doveo svog susjeda Ćiru Blaževića, a za kojega sam znao da se s obzirom na suprugin nešto dulji boravak na moru poprilično loše snalazi oko vlastite prehrane…

Kronološki se u ovom trenutku vraćam na početak priče kada smo Trener svih trenera i ja, poprilično gladni, ušetali u tih Theatriumovih dvjestotinjak kvadratnih metara kojima dominira moderan drveni namještaj i metalne skulpture Nikole Vudraga.

Kada smo međutim simpatičnoj konobarici rekli da smo došli na Bečke šnicle, ljubazno nam je objasnila da smo pogriješili i da se Pingvin, eto, nalazi samo par koraka dalje… Ovo je restoran visoke kuhinje, objašnjavala je, a po tu našu narudžbu možemo skoknuti i do Konzuma. Nesporazum je ipak vrlo brzo razriješen i mi smo s velikim zadovoljstvom napokon mogli demantirati onu na početku priče spomenutu Gerd Mullerovsku dogmu o tome kako čovjek može pojesti samo jednu šniclu.

Dodatni tanjuri krcati Bečkih odrezaka, ali i slasnog priloga porijeklom s južnoameričkih Anda nezaustavljivo su pristizali, a Ćiro, koji je prethodno najavio da neće puno pojesti, sada se punih usta šalio kako bi i stari Gerd, da je kojim slučajem probao šniclu ovako dobru kao što je to ova Theatriumova, sada moguće bio Barcelonina a ne Bayernova legenda.

Nisam mogao disati koliko sam se prejeo, a kamoli nasmijati se na tu inteligentnu dosjetku…

‘Dobro ste se pripremili za novu sezonu…’, komentirao im je Ćiro i novi jelovnik na kojemu su mu posebnu pažnju privukle paprike punjene filetom oborite ribe s grila, ‘ali tek s ovim Wiener Schnitzelom, vjerujte svome Ćiri, osvojiti ćete prvenstvo.’

‘Najbolji je u gradu!’, poentirao je snažno za kraj ručka.

Ne treba stoga čuditi da je spomenuti restoran za nešto manje od dvadeset i četiri sata nakon što su primili takve komplimente, te nas vidjeli kako uživamo

te da smo u jednom trenutku odložili beštek iz portugalskog Cultipola i noževe iz australskog DeeJoa, te počeli rukama jesti,

Na menu stavio upravo taj specijalitet iz Beča.

Umjesto s krmpirom poslužuju ga onako kako to čine i u Beću, s kromoir salatom, samo boljom nego onoj u Beču,